Brzo otklanja bol, smanjuje upalu i uklanja uzrok infekcije!
Infekcije gornjih disajnih puteva među najakutnijim su zaraznim bolestima. Odrasli ih u prosjeku imaju 2-5 puta godišnje, a djeca školske dobi 7-10 puta godišnje. Infekcije gornjih disajnih puteva mogu dovesti do upale ždrijela (faringitis), grkljana (laringitis) i poklopca grkljana (epiglotitis).
Grlobolja je česta tegoba kod djece, adolescenata i odraslih. Odnosi se na osjećaj bola u ždrijelu i okolnim anatomskim strukturama, a može biti simptom oboljenja koja nisu izravno povezana sa ždrijelom (npr. prehlade ili gripe). Zanimljivo je da je akutna grlobolja jedna je od najčešćih tegoba zbog koje se osobe javljaju svom ljekaru. Međutim, većina ljudi sa grloboljom neće zatražiti pomoć ljekara. Žarenje, grebanje i bol češće se javljaju sa upalom ždrijela. Promuklost i gubitak glasa obično su povezani sa upalom grkljana.
Efikasno rješenje za bolno i upaljeno grlo predstavlja nova generacija proizvoda u liječenju grlobolje – Septolete® total. Sa svojom jedinstvenom formulom Septolete® total osigurava potpun tretman protiv grlobolje: brzo otklanja bol, smanjuje upalu i uklanja uzrok infekcije.
Sadrže jedinstvenu kombinaciju dva sastojka. Benzidamin djeluje analgetički i protivupalno, djeluje na bol i smanjuje znake upale (crvenilo, otok, osećaj žarenja u grlu, smanjenu funkciju). Širokospektralni antiseptik cetilpiridinijum hlorid djeluje na uzroke infekcije i odstranjuje ih.
Bezbjednost i efikasnost Septolete® total potvrđene su u Krkinim kliničkim studijama, koje su dokazale, da djelovanje na bol u grlu počinje brzo nakon upotrebe. Dostupne su u dva oblika, Septolete® total pastile i Septolete® total sprej i mogu ih koristiti djeca starija od 6 godina i odrasli. Potražite ih u svim apotekama bez recepta.
Ne dopustite da Vas bolno grlo zaustavi u Vašim planovima. Već kod prvih simptoma odaberite Septolete® total i vratite snagu svom grlu.
Bore nastaju usljed kombinacije više faktora. Kako bismo ih preduhitrili i izbjegli prije nego što nastanu, donosimo Vam naših 5 najboljih savjeta. Recite zbogom borama i prije nego što se pojave!
Zaštita od sunca
Jedan od glavnih uzroka starenja je oštećenje uzrokovano UV zrakama. Čak i za vrijeme oblačnih dana mogu nastati oštećenja na koži. Za sprečavanje nastanka dugoročnih oštećenja na koži uvijek nanosite zaštitno sredstvo kad ste na otvorenom, čuvajte se sunca kad je ono najjače, nosite kapu kad je god moguće i ne zaboravite naočale. One su ključne za smanjenje nastanka tankih bora oko očiju koje nastaju ako neprestano škiljite na suncu.
Dovoljno spavajte
San je neophodan za zdravu kožu i njen čvrst i odmoran izgled. Dok spavamo, naša se koža obnavlja i zateže. Bez dovoljno sna koža nema zdravi sjaj, a nedostaje joj i elastičnosti što uzrokuje pojavu tankih linija. Oči i usta su područja na kojima se najčešće pojavljuju tanke linije kao posljedica umora.
Idealno bi bilo spavati 8 sati i to na leđima. Zašto? Kad ne pritišćemo satima lice o jastuk, izbjegavamo buđenje s tzv. „borama spavalicama“. Na mlađoj koži one nestaju u trenu, no s godinama se usljed smanjene količine kolagena i elastina koža ne obnavlja tako brzo.
Dehidracija
Bez dovoljno vode i hidratacije ćelije kože gube punoću i koža postaje neujednačena i krhka. Za hidrataciju kože važna je konzumacija više vode, ali održavanje redovne rutine njege kože, uključujući i dnevnu i noćnu kremu.
Uzimajte vitamine
Put do kože zdravog izgleda kreće iznutra. Od vitamina i minerala najvažniji za našu kožu je vitamin C. Poznat je po svojim antioksidacijskim svojstvima (oksidacija je jedan od glavnih uzroka preranog strarenja kože!), a potiče i stvaranje kolagena te pomaže zaštitnom sredstvu u zaštiti od UV zraka. No ovaj se sastojak ne nanosi samo topički, već se koristi i za pripremu zdravog obroka: može se pronaći u citrusima te zelenom lisnatom povrću, kao i u paradajzu, brokuli, bobicama i grašku.
Nanošenje njege za kožu
Odlično što imate svakodnevnu rutinu njege kože, no jeste li znali da je tehnika nanošenja takođe važna? Umjesto brzinskog razmazivanja kreme i/ili seruma, donjom stranom prstiju izvodite jednostavne masažne tehnike. To garantuje dobro upijanje proizvoda u kožu i potiče cirkulaciju.
Diabetes mellitus (DM) je hronična metabolička bolest. Glavna karakteristika dijabetesa je hronično povišen nivo glukoze u krvi, ali poremećeni su metabolizam proteina, masnoće i šećera u organizmu. U osnovi razvoja dijabetesa su nedostatak insulina, nedovoljna osetljivost organizma na insulin (insulinska rezistencija) ili njihova kombinacija.
Glukoza je šećer koji predstavlja naš glavni izvor energije. Zahvaljujući metaboličkim procesima, kompleksni šećeri, proteini i masti se razgrađuju na svoje osnovne komponente koje se mogu spojiti u molekulu glukoze. Višak energije se u vidu glikogena (vrsta šećera) skladišti u jetri i mišićima, ili u obliku masti u masnom tkivu. Jetra je glavni organ u kojem se odvija proces stvaranja glukoze. Transport glukoze iz jetre do ćelija kojima je potrebna odvija se putem krvi. Snižen nivo glukoze u krvi zove se hipoglikemija, a povišen nivo glukoze u krvi zove se hiperglikemija. Povišen nivo glukoze u krvi daje signal pankreasu (gušterači) da u krvotok oslobodi insulin.
Insulin je hormon koji stvaraju ćelije endokrinog pankreasa. One čine manje od 5% cijelog pankreasa, ostatak stvara enzime za varenje hrane u crijevima. Insulin pospješuje prelazak glukoze iz krvi u ćelije. Povećan ulaz glukoze u jetru i masno tkivo znak je da glukozu treba skladištiti, a zaustaviti njenu sintezu. Skladištenje glukoze vrši se u jetri u vidu glikogena ili u masnom tkivu u vidu masti. Povećan ulaz glukoze u mišiće dovodi do stvaranja glikogena i proteina. Dakle, nivo glukoze u krvi (GUK) utiče na metabolizam ugljenih hidrata, masti i proteina u organizmu. Činjenica da ove tri grupe makronutrijenata učestvuju u izgradnji našeg organizma, ali i snabdijevanju energijom, objašnjava zašto nekontrolisan nivo glukoze u krvi dovodi do poremećaja svih organskih sistema.
HbA1c (hemoglobin A1c ili glikoziliran hemoglobin) je protein u crvenim krvnim zrncima vezan za glukozu. Životni vijek crvenih krvnih zrnaca je 3 mjeseca. Zato nam određivanje HbA1c daje informaciju o prosječnom nivou glukoze u krvi u posljednja 3 mjeseca. Mjerenje nivoa glukoze u krvi pruža informaciju samo o trenutnom stanju u organizmu. Prosječan tromesečni nivo glukoze je značajan jer na njega utiču povremeni porasti i padovi GUK. Cilj kontrolisanja dijabetesa je provođenje što više vremena u željenom opsegu nivoa glukoze u krvi, jer i hipoglikemija i hiperglikemija mogu imati trajne posljedice. Opšta formula za izračunavanje prosječnog nivoa glukoze u krvi iz HbA1c je (HbA1c x 2) - 6.
Na osnovu načina njegovog razvoja, razlikujemo nekoliko vrsta dijabetesa.
Dijabetes tip 1 je autoimuna bolest koja se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, ali se najčešće javlja kod djece. Imuni sistem napada sopstvene ćelije pankreasa koje luče insulin što dovodi do potpunog nedostatka insulina.
Dijabetes tip 2 nastaje pretežno kod odraslih. Posljedica je insulinske rezistencije. Neosjetljivost organizma na insulin dovodi do njegove povećane sinteze u pankreasu. Dugotrajna povećana sinteza iscrpljuje ćelije pankreasa i postepeno dolazi do njihove nemogućnosti da stvaraju insulin. Tako insulinska rezistencija dovodi do nedostatka insulina u organizmu.
Gestacijski dijabetes melitus je dijabetes koji nije bio prisutan prije trudnoće. Javlja se u drugom ili trećem trimestru, a u većini slučajeva prolazi nakon porođaja. Žene koje su imale gestacijski dijabetes imaju veće šanse od razvoja dijabetesa tip 2.
Postoje i specifične vrste dijabetesa koje se javljaju nešto rjeđe. Uzroci su razni - endokrine bolesti, cistična fibroza, upotreba lijekova protiv HIV-a ili nakon transplantacije organa.
Predijabetes se može definisati kao stanje povišenog nivoa glukoze u krvi koje i dalje nije dovoljno da bi se postavila dijagnoza dijabetesa. Ukoliko se na vrijeme ne koriguju faktori koji dovode do ovog povećanja GUK, predijabetes može preći u dijabetes.
Testiranje na dijabetes i predijabetes preporučuje se za sve odrasle osobe sa indeksom tjelesne mase ≥25kg/m2 koji imaju jedan ili više faktora rizika za razvoj dijabetesa. Indeks tjelesne mase je odnos tjelesne mase i visine. On može poslužiti za okvirno određivanje poželjne tjelesne mase, ali treba imati na umu da na ovu vrijednost utiče mnogo više faktora od visine. Za starije od 45 godina se testiranje preporučuje bez obzira na faktore rizika. Ako su rezultati uredni testove treba ponoviti za najmanje 3 godine, odnosno 1 godinu kod prisustva faktora rizika.
Faktori rizika za razvoj dijabetesa:
HbA1c ≥ 5,7%, poremećena glukoza natašte ili poremećena tolerancija glukoze na prethodnom testiranju
Porodična istorija dijabetesa
Istorija bolesti srca i krvnih sudova
Žene sa dijagnozom gestacionog dijabetesa ili sindromom policističnih jajnika
Povišen krvni pritisak (≥ 140/90 mmHg ili osobe na terapiji za hipertenziju)
Snižen HDL i povišeni trigliceridi
Fizička neaktivnost, teška gojaznost
S obzirom da je dijabetes bolest koja pogađa cijeli organizam, neophodno je pratiti opšte stanje, a ne samo nivo glukoze u krvi. Treba postaviti ciljne vrijednosti HbA1c, krvnog pritiska, masnoće i glukoze u krvi. Ove vrijednosti nisu iste za sve oboljele od dijabetesa. Na njih utiču životna dob, prisustvo drugih bolesti i faktora rizika za razvoj pojedinih oboljenja.
Simptomi
Hiperglikemija je stanje kada je nivo glukoze u krvi povišen preko 7 mmol/L natašte odnosno preko 11.1 mmol/L 2h nakon obroka. Kod osoba sa dijabetesom mogu se tolerisati i nešto više vrijednosti GUK, u zavisnosti od životne dobi i opšteg zdravstvenog stanja. Rani simptomi hiperglikemije su poznati i kao 3P: polidipsija, polifagija i poliurija, odnosno povećana žeđ, povećana glad i učestalo mokrenje. Takođe se javljaju zamagljen vid, glavobolja i suhoća usta. Kada hiperglikemija traje duže javljaju se gubitak tjelesne mase, umor, povećana učestalost urinarnih i kožnih infekcija, kao i sporije zarastanje rana.
Hipoglikemija nastaje kada je nivo glukoze u krvi ispod 3,9 mmol/L. Što je nivo GUK niži to su simptomi izraženiji i osoba je u većoj opasnosti od gubitka svijesti. Simptomi hipoglikemije su glavobolja, vrtoglavica, pojačano znojenje, ubrzan rad srca, zamagljen vid, konfuzija, glad, drhtavica. Neophodno je brzo podizanje GUK uzimanjem 100 mL slatkog soka, 2 kockice šećera, 1 kašičice meda ili 1 narandže. U težim slučajevima ili kad je osoba bez svijesti daje se infuzija rastvora glukoze ili injekcija glukagona.
Komplikacije
Komplikacije odnosno pogoršanje zdravstvenog stanja uzrokovano dijabetesom može biti akutno i hronično. Akutne komplikacije nastaju naglo i to su su hipoglikemija, dijabetička ketoacidoza, hiperglikemija, laktatna acidoza. Prate ih simptomi opšte slabosti, stomačnih tegoba, promijenjenih mentalnih sposobnosti i često zahtijevaju hospitalizaciju. Obično su posljedica jako povišene ili jako snižene glukoze u krvi. Ove komplikacije najčešće se javljaju usljed nepridržavanja propisanoj terapiji za dijabetes i preskakanja obroka, ili u slučaju razvoja infekcija i drugih bolesti.
Hronične komplikacije dijabetesa posljedica su same bolesti odnosno loše regulisane tjelesne težine, nivoa glukoze i masnoće u krvi, krvnog pritiska, pušenja. Najčešće su posljedica oštećenja krvnih sudova. Kako su krvni sudovi prisutni u svim delovima organizma, tako se i komplikacije dijabetesa odražavaju na svaki sistem organa. Javljaju se progresivan gubitak vida, gubitak funkcije bubrega, oštećenje nerava, kardiovaskularne bolesti, srčani i moždani udar, veća sklonost infekcijama.
Metabolička memorija u dijabetesu se definiše kao dugotrajni štetni efekti prethodnog izlaganja hiperglikemiji koji ne nestaju normalizovanjem nivoa glukoze u krvi. To znači da je od velikog značaja da nivo glukoze u krvi što duže bude u željenom opsegu. Svako odstupanje od ciljnih vrijednosti glukoze u krvi nosi mogućnost za trajne posljedice koje smanjuju kvalitet života, pogotovo u starijoj životnoj dobi.
Dijabetesno stopalo je ozbiljna komplikacija dijabetesa koja se može sprečiti. Oštećenje nerava u stopalima usljed hiperglikemije dovodi do smanjene osjetljivosti u području stopala. Smanjena osjetljivost znači veću šansu da se sitne povrede poput posjekotina i žuljeva ne primete. Zbog oštećenja krvnih sudova smanjen je protok krvi kroz stopala što usporava proces zarastanja rana. Rane koje sporo zarastaju sklone su infekcijama. Dugotrajna infekcija, pogotovo ako se ne liječi jer nije na vrijeme uočena, oštećuje tkivo do te mjere da ono počinje da odumire - nastaje gangrena. Ako se gangrena na vrijeme na zaustavi jedina opcija je amputacija. Zato je izuzetno važno da se promjene na koži na vrijeme primijete i saniraju. Pravilan izbor obuće i čarapa koje neće vršiti pritisak na pojedine dijelove noge, redovno održavanje higijene nogu i svakodnevan pregled nogu osnova su prevencije dijabetesnog stopala.
Zbog veće sklonosti infekcijama za sve osobe sa dijabetesom preporučuje se vakcinacija protiv influence, tetanusa, difterije, pertusisa, pneumokoka, herpes-zostera, HPV-a i hepatitisa B. Vakcinaciju treba vršiti u skladu sa uzrastom osobe i preporukama zavoda za epidemiologiju.
Liječenje šećerne bolesti
Dijabetes se i dalje ne može izliječiti, ali uz redovnu samokontrolu glukoze u krvi i praćenje efikasnosti terapije, dijabetes ne mora biti strašna dijagnoza. Cilj liječenja dijabetesa je normalizacija nivoa glukoze u krvi prije i poslije obroka, održavanje željene tjelesne mase i sprečavanje razvoja komplikacija. Kod dijabetesa tip 2 bitne su i regulacija krvnog pritiska i masnoće u organizmu.
Zdrav ili zdraviji način života neophodan je za dobro kontrolisanje dijabetesa, ali i njegovo sprečavanje ili odlaganje kod osoba sa predijabetesom. Preporučuje se fizička aktivnost najmanje 3 dana sedmično i 3-5 uravnoteženih obroka dnevno. Kod osoba sa prekomjernom tjelesnom masom neophodni su smanjenje kalorijskog unosa i povećana fizička aktivnost. Smanjenje tjelesne mase je kod dijabetesa tip 2 djelimično povezano sa korekcijom insulinske rezistencije i poremećaja u sekreciji insulina.
Cilj promjene načina ishrane nije u potpunosti izbaciti pojedine grupe namirnica već naći režim ishrane usklađen sa životnim navikama i potrebama organizma. Na ovaj način lakše se mogu postići poželjna tjelesna masa, nivo glukoze i masnoće u krvi kao i vrijednost krvnog pritiska.
Ne preporučuje se više od jednog alkoholnog pića dnevno za žene, odnosno dva alkoholna pića dnevno za muškarce sa dijabetesom. Istvoremeno uzimanje alkohola i insulina ili pojedinih lijekova za dijabetes može povećati rizik od hipoglikemije.
Djeca sa dijabetesom ili predijabetesom treba da budu uključena u najmanje 60 minuta fizičke aktivnosti dnevno. Za odrasle se preporučuje najmanje 150 minuta sedmično. Fizička aktivnost mogu biti šetanje, plesanje, vožnja biciklom. Za osobe u dobroj fizičkoj kondiciji i mlađe odrasle osobe može biti dovoljno i 75 minuta intenzivne fizičke aktivnosti sedmično.
Prestanak pušenja je univerzalna preporuka za sve osobe, a posebno je značajno za dijabetičare. I pušenje i dijabetes povećavaju rizik od ozbiljnih oštećenja srca i krvnih sudova.
Osnova terapije dijabetesa tip 1 je primjena insulina jer je njegov nedostatak uzrok razvoja ovog oblika šećerne bolesti. Insulini koji se koriste u terapiji dijabetesa imaju različitu brzinu i dužinu dejstva. Brzo i kratkodjelujući insulini imitiraju skok prirodnog insulina izazvan povećanjem nivoa glukoze u krvi nakon jela, zato se i koriste uz obrok. Dugodjelujući insulini korisni su za oponašanje bazalnog nivoa insulina u krvi tokom dana nevezano za obrok, ali i tokom noći.
Najozbiljnije neželjeno dejstvo primjene insulina jeste mogućnost hipoglikemije. Hipoglikemija se može izbjeći pravilnim doziranjem insulina. Posebno je značajno prilagoditi dozu brzodjelujućih insulina količini hrane koja se unosi nakon njihove primjene.
Usljed mogućnosti preraspodjele masnog tkiva na mjestima potkožne primjene insulina, neophodna je periodična rotacija izbora mjesta ubrizgavanja. Apsorpcija insulina sa ovakvih mjesta je promijenjena i ne mogu se predvidjeti brzina i dužina njegovog dejstva.
S obzirom da svakodnevno višestruko mjerenje nivoa glukoze u krvi i primjena insulina mogu biti zahtjevni, pogotovo kod djece, razvijeni su senzori za mjerenje glukoze i insulinske pumpe. Insulinske pumpe su prenosna medicinska sredstva koja su namijenjena za olakšanje primjene insulina. Sadrže rezervoar sa insulinom brzog dejstva i fiksirane su na kožu. Veličina im je dovoljno mala da se mogu sakriti ispod odjeće ili se njihovi dijelovi koji nisu fiksirani mogu nositi u džepu. Ručnim unosom nivoa šećera u krvi pumpa izračunava kolika je preporučena doza insulina i toliko ga ubrizgava. Ovim putem se izbjegava potreba za ručnim ubrizgavanjem insulina i broj uboda u kožu se smanjuje na samo 1 svaka 2-3 dana u zavisnosti od učestalosti zamjene infuzionog seta pumpe.
Glukozni senzor je medicinsko sredstvo za kontinuirano praćenje nivoa glukoze koje se obično nosi sa zadnje strane nadlaktice. Dio senzora je ispod kože i prati nivo glukoze, a dio iznad kože sadrži transmiter koji prikupljene podatke šalje na aplikaciju na mobilnom telefonu ili računaru. Senzor se obično mijenja svakih 7-14 dana, a rezultati mjerenja se mogu povezati sa insulinskom pumpom tako da ona sama na osnovu ovih podataka izračunava dozu insulina koju ubrizgava.
Kombinacija insulinske pumpe i senzora je posebno značajna za djecu sa dijabetesom tip 1, ali ova medicinska sredstva zajedno ili pojedinačno svakako mogu biti od koristi i odraslim osobama i kod dijabetesa tip 2.
U liječenju dijabetesa tip 2 u velikoj većini slučajeva započinje se sa oralnom terapijom lijekovima koji utiču na oslobađanje insulina i nivo glukoze u krvi. Loše kontrolisana glukoza u krvi uprkos redovnom uzimanju propisane terapije i umjerenoj ishrani znak je da terapiju treba promijeniti. Kada je to neophodno u terapiju dijabetesa tip 2 uvodi se i insulin. Uvođenje insulina u terapiju dijabetesa tip 2 nije uvijek znak ulaska u završnu fazu bolesti ili pogoršanja stanja. Nekada je to jednostavno najbolji način da se organizmu pomogne u regulaciji nivoa glukoze u krvi.
Kao i sve hronične bolesti, dijabetes može dovesti do stresa i emocionalnog opterećenja pojedinaca. Važno je obratiti pažnju na simptome depresije, anksioznosti, a kod starijih od 65 godina i kognitivnog oštećenja. Organizam je cjelina i poremećaj na nivou jednog sistema organa utiče na cijelo tijelo. Redovno kontrolisanje fizičkog i psihičkog zdravlja i rana detekcija poremećaja jednako su važni kao i adekvatna kontrola bolesti. Živeti sa hroničnom bolesti nije lako, ali to ne znači da život hroničnih bolesnika mora biti lošiji od života zdravih osoba - samo je drugačiji.
Istina je to što ste čuli - vaša koža zavisi od njega.
Sjećate li se vremena kada niste bili svjesni toga da je kolagen važan za kožu? Možda ste bili u dvadesetim i proizvodnja kolagena vaše kože bila je vrlo visoka, čak 75 %[1] viša nego sada, pa niste morali o tome razmišljati. Čuli ste da se kolagen spominje i znali ste da je to protein; bili ste svjesni toga da je nekako povezan sa strukturom kože.
Međutim, baš kao i kad je riječ o mnogim drugim stvarima, počnete se brinuti o nečemu tek kada primijetite negativne posljedice. Kada primijetite znakove starenja na koži, dermatologija je tu za vas kako biste razumjeli što je kolagen, koja je njegova funkcija i kako ga zadržati.
Kolagen je glavni protein u tijelu
Nalazi se posvuda. U kostima, crijevima, zubima i mišićima. Svugdje. Tijelo ga proizvodi svaki dan. Međutim, njegova proizvodnja usporava se s godinama.
U dobi od 80 godina naša koža proizvoditi 75% manje kolagena nego u 20-ima.
Koža se većinskim dijelom sastoji od kolagena i vode
Kolagen je takođe glavni protein u koži. Između 80 % i 90 % težine suhe kože kada se izuzme voda otpada samo na kolagen. Izgleda poput trostruke spirale koja se sastoji od tri lanca od po stotinjak aminokiselina.
Kolagen čini kožu čvrstom
Kolagen koži pruža otpornost i čvrstoću s kojom se rađamo. Dolazi od grčke riječi „kólla”, odnosno „ljepilo”; kolagen tipa I i tipa III spajaju se u dermi poput vezivnih jastučića.
Sastoje se od fibroblasta, ćelija u dermi, drugom sloju kože koji je takođe zaslužan za stvaranje elastina. Zajedno s elastinom i drugim proteinima naziva glikoproteini, kolagen stvara vanćelijsku matricu. To je mreža od koje se koža sastoji i, poput mišića, pruža joj fizička svojstva, kao što su tonus, otpornost i čvrstoća.
Koža gubi 1% kolagena godišnje [2]
Nakon srednjih do kasnih dvadesetih i ranih tridesetih, koža gubi oko 1% kolagena svake godine. Sinteza kolagena iz fibroblasta smanjuje se, čime dolazi do gubitka elastičnosti, čvrstoće i podatnosti.
Kolagen opada čak i brže zavisno od toga kako živimo
Pitate se zašto 75 %, a ne 60 % (1 % x 60 godina)? Stopa gubitka kolagena od 1 % godišnje zapravo je minimalna stopa. Gubitak kolagena mogu ubrzati faktori poput fotostarenja, onečišćenja, pušenja i ishrane. Slobodni radikali i glikacija (biološki proces kojim se molekule šećera vežu uz kolagen) mogu stvoriti pomutnju: postojeća vlakna kolagena mogu se stvrdnuti i spojiti. Ultraljubičaste zrake stimulišu enzime koji razgrađuju kolagen (matriksine). S godinama kolagen, koji je inače veliki protein, postaje tanji. Zbog njegove važne uloge, ne iznenađuje da je degradacija kolagena vidljiva na koži te da koža tako postaje tvrđa i manje podatna.
Kolagen se može povratiti iznutra i izvana
Glikacija je danas posebno područje istraživanja efekata protiv starenja kože i sve je više dokaza o tome da možemo povratiti kolagen u koži – ili barem usporiti njegov nestanak ili uništenje zdravom ishranom (ponajprije unošenjem manje šećera) i izbjegavanjem prekomjernog izlaganja suncu. Njega kože kojom se štiti kolagen takođe ima dvostruko djelovanje: štiti postojeći kolagen u koži i istovremeno stimuliše proizvodnju dodatnog kolagena. Liftactiv Collagen Specialist ispunjava kožu peptidima koji skraćuju fragmente proteina i mogu ciljano djelovati na određene znakove starenja kože koji su posljedica gubitka kolagena: bore, opuštenost kože, gubitak čvrstoće i tonus.
Znanje je moć. Smanjenje kolagena s godinama prirodna je pojava. Međutim, možemo djelovati na efekte njegova gubitka na kožu vrlo jednostavnim odlukama koje se odnose na svakodnevnu njegu kože.
Gastrointestinalne tegobe (tegobe sistema organa za varenje) prate veliki broj bolesti. Takođe spadaju u česte nuspojave upotrebe velikog broja lijekova i suplemenata. S obzirom da svaki dan više puta unosimo hranu, piće, a mnogi i lijekove i suplemente, ovaj organski sistem stalno je izložen različitim supstancama. Problemi sa organima za varenje mogu biti u njihovoj strukturi i funkciji.
Dispepsija ili loše varenje
Dispepsija ili loše varenje samo po sebi nije bolest već skup simptoma vezanih za gornji probavni sistem. Mogu biti prisutni nadutost, mučnina i povraćanje, žgaravica i bol u predjelu želuca. U velikoj većini slučajeva nisu prisutne strukturne promjene gastrointestinalnog sistema tako da je utvrđivanje tačnog uzroka teško. Faktori rizika za nastanak dispepsije su pretjerano konzumiranje alkoholnih pića i crne kafe, nekvalitetna ishrana, pušenje, česta upotreba nesteroidnih antiinflamatornih lijekova (ibuprofen, diklofenak, aspirin). Mozak i digestivni sistem su usko povezani pa je dispepsija moguća i kod osoba koje su anksiozne, depresivne ili izložene stresu.
Gastroezofagealni refluks
Gastroezofagealni refluks je oboljenje u kome se sadržaj iz želuca ili dvanaestopalačnog crijeva vraća u jednjak. Sluzokoža jednjaka nije zaštićena od kiselog sadržaja kao što je slučaj sa želucem i početkom tankog crijeva. Zato gastroezofagealni refluks izaziva osjećaj pečenja i bola. Osjećaj bola nekad se širi prema grlu pa može da podsjeća na bol kod angine pektoris. Do refluksa može doći nakon obilnih obroka, kod povećane sekrecije želudačne kiseline, prekomjerne telesne težine, nošenja uske odjeće, kod nedovoljnog žvakanja hrane, pušenja ili ležanja nakon jela.
Nadutost
Nadutost predstavlja osjećaj punoće i pritiska u digestivnom traktu. Najčešće se povezuje sa povećanim zadržavanjem gasova u crijevima. Povećan broj bakterija u tankom crijevu može fermentacijom ugljenih hidrata dovesti do stvaranja gasova koji vrše pritisak na zid crijeva i izazivaju nelagodu. Netolerancija ugljenih hidrata dovodi do zadržavanja ovih makronutrijenata u crijevima jer organizam ne može da ih svari. Oni zatim povlače veću količinu tečnosti u crijeva što doprinosi osjećaju nelagode. Nadutost je česta i kod osoba sa smanjenom pokretljivošću mišića želuca i crijeva.
Smatra se da probiotici mogu spriječiti razvoj patogenih bakterija u digestivnom traktu, smanjiti preosjetljivost i povećati pokretljivost crijeva. Na ovaj način probiotici mogu doprinijeti olakšanju tegoba kod pojedinih poremećaja digestivnog sistema.
Po definiciji, probiotici su živi mikroorganizmi koji primijenjeni u adekvatnoj količini imaju pozitivan efekat na organizam. Probiotike još nazivamo i dobre bakterije. Mnoštvo dobrih bakterija naseljava naš organizam. Mikroorganizme koji naseljavaju određeno područje nazivamo mikroflora. Posebno su nam značajne mikroflora kože, disajnih organa i organa za varenje. S obzirom da su ovi dijelovi organizma stalno izloženi faktorima spoljašnje sredine, ne postoji način da se oni održe sterilnim. Srećom, dobre bakterije koje ih naseljavaju su nam korisne. Dobre bakterije u disajnim i digestivnim organima značajne su za razvoj i održavanje funkcije imunog sistema. Svojim prisustvom, dobre bakterije nas štite od razvoja loših bakterija koje izazivaju infekcije. Dobre bakterije u digestivnom traktu takođe učestvuju u sintezi vitamina B12 i vitamina K.
Antibiotici su lijekovi koji svojim dejstvom uništavaju bakterije - ubijaju ih ili im onemogućavaju rast i preživljavanje. Antibiotici ne djeluju na gljivice i viruse jer su njihove karakteristike drugačije u odnosu na bakterijsku ćeliju. Pojedine vrste bakterija u svrhu preživljavanja razvijaju načine za odbranu od antibiotika. Zato je važno utvrditi koja bakterija je uzrok infekcije kako bi se odabrao antibiotik na koji nije otporna. Ovo je takođe razlog zašto neopravdana upotreba antibiotika dovodi do razvoja opasnijih bakterija. Kada bakterije izložimo malim dozama antibiotika koje nisu dovoljne da ih ubiju, samo im dajemo priliku da postanu otpornije i izazovu opasnije infekcije.
Antibiotici ne znaju koje bakterije su dobre, a koje loše. Oni djeluju na određeni dio bakterijske ćelije ili metabolički proces u njoj, bez obzira na to koja je bakterija u pitanju. Na ovaj način upotreba antibiotika može, pored liječenja infekcije, imati i neželjene efekte koji su posljedica uništavanja dobrih bakterija u našem organizmu. To svakako ne znači da su antibiotici loši, organizmu samo treba dati priliku da se oporavi nakon terapije ovim lijekovima. Odnos ljudskog organizma i naše mikroflore je delikatan. I dalje nam nisu poznati detalji svih funkcija koje dobre bakterije obavljaju u ljudskom organizmu niti mehanizmi kojima to postižu.
Na tržištu je dostupan veliki broj probiotskih preparata - jogurti, čokolade, pića, suplementi. Oni sadrže različite bakterijske sojeve u raznim količinama. Konkretnih smjernica o korisnim bakterijskim sojevima i dozama u kojima se koriste ima vrlo malo. Sojevi bakterija koji su najviše ispitivani su Lactobacillus, Biffidobacterium i kvasac Saccharomyces boulardii.
Prebiotici su hrana za dobre bakterije. Većina prebiotika su oligosaharidi - ugljeni hidrati, koje naš organizam ne može da svari. Jedan od najpoznatijih prebiotika je inulin. Hrana koja sadrži prebiotike su šećerna repa, luk, pšenica, med, banane, paradajz, soja, kravlje mlijeko, grašak, pasulj. Prebiotika takođe ima u majčinom mlijeku što znači da su nam važni od rođenja. Pojedina istraživanja pokazuju da primjena prebiotika može smanjiti nivo triglicerida u krvi, povećati apsorpciju kalcijuma u crijevima i smanjiti učestalost atopijskog dermatitisa. Definitivnih dokaza za ova pozitivna dejstva koji definišu vrstu prebiotika i njihovo doziranje i dalje nema. Međutim, zbog male mogućnosti za razvoj neželjenih dejstava, prebiotici se često mogu naći u kombinaciji sa probiotskim suplementima.
Sinbiotici su preparati koji sadrže probiotike i prebiotike. Njihova primjena bezbjedna je za većinu osoba koje imaju gastrointestinalne tegobe ili žele da ih spriječe. Oprez je neophodan kod osoba nakon transplantacije, sa oštećenim imunim sistemom ili ugrađenim centralnim venskim kateterom.
Artritis je izraz koji označava poremećaj na nivou zglobova. Uglavnom ga prate bol, smanjena pokretljivost, otok i oštećenje zgloba. Najčešći oblici su reumatoidni artritis, osteoartritis, giht, psorijatični artritis i juvenilni idiopatski artritis.
Giht
Giht je metaboličko oboljenje koje nastaje zbog povećane koncentracije mokraćne kiseline. Njene soli se u obliku kristala talože u zglobovima i mekim tkivima. Ovo izaziva upalni proces u zahvaćenim dijelovima tijela. Prvi znak bolesti je najčešće veoma jak bol u zglobu, koji se javi naglo noću. Najčešće je u pitanju zglob na palcu noge, postaje otečen i koža postaje crvena. Bol se može javiti i u skočnom zglobu i koljenu, kod starijih i u zglobovima šake. Terapija je usmjerena na regulisanje nivoa mokraćne kiseline u krvi, a zatim i na smanjenje bola. Hladne obloge mogu pomoći u smanjenju bola, dok ga tople pogoršavaju. Treba smanjiti unos hrane bogate purinima koja povećava količinu mokraćne kiseline - meso, riba, iznutrice. Takođe se preporučuje unos većih količina tečnosti.
Reumatoidni artritis
Reumatoidni artritis je hronična autoimuna bolest koja prvenstveno zahvata zglobove i okolno tkivo. Tačan uzrok reumatoidnog artritisa i dalje je nepoznat. Autoimune bolesti nastaju kada imuni sistem napada sopstveni organizam jer ga ne razlikuje od stranih antitijela. Na ovaj način nastaju multipla skleroza, lupus i dijabetes tip 1. S obzirom na mehanizam nastajanja, autoimune bolesti najčešće liječimo imunosupresivima. Ovi lijekovi na brojne načine smanjuju aktivnost imunog sistema. Njihova svrha jeste prestanak reakcije imunog sistema protiv sopstvenih ćelija uz očuvanje njegove funkcije u odbrani od stvarnih patogena.
Reumatoidni artritis simetrično zahvata pretežno periferne zglobove (šake, stopala), a može izazvati promjene i drugih tkiva. Najčešće se razvija postepeno tokom nekoliko sedmica ili mjeseci kod osoba između 35. i 50. godine, pogotovo kod žena. Hronična upala zglobne čaure dovodi do njenog zadebljanja, oštećenja zglobne hrskavice i kosti. Bol je karakterističan simptom koji prati dugotrajnu jutarnju ukočenost. Zahvaćeni zglobovi su često otečeni, meki i topliji od okolne kože. S vremenom se razvija i osteoporoza - smanjenje gustine kostiju.
Bitan dio liječenja reumatoidnog artritisa je odmor, ali ne i potpuna neaktivnost. Pretjeran odmor može dovesti do ograničene pokretljivosti zglobova i atrofije mišića. Sastavni dio liječenja je i fizikalna terapija. Suplementacija sa 3-6 g ribljeg ulja tokom najmanje 3 mjeseca kod nekih pacijenata pokazala se efikasnom u smanjenju simptoma reumatoidnog artritisa.
Osteoartritis
Osteoartritis je degenerativno oboljenje koje dovodi do progresivnog oštećenja strukture i funkcije zglobova. Dolazi do postepenog oštećenja i gubitka zglobne hrskavice. Osteoartritis je najčešći oblik artritisa koji pretežno pogađa osobe starije od 60 godina. Kod mlađih od 40 godina osteoartritis se retko javlja. Faktor rizika za osteoartritis kuka i kolena je povećana telesna masa zbog većeg opterećenja ovih zglobova. Osnovna razlika od reumatoidnog artritisa je u tome što je zahvaćenost zglobova asimetrična i dešava se da zahvata samo jedan zglob. Najčešće pogađa kolekno, kuk, vratnu i lumbalnu kičmu. Javlja se smanjena pokretljivost i deformacija oboljelog zgloba. Bol je prisutan i obično povezan sa fizičkom aktivnošću. Prvo nastaje nakon povećane upotrebe zahvaćenog zgloba i može trajati nekoliko dana, a kasnije je stalan uz javljanje i noću. Ukočenost zglobova se smanjuje razgibavanjem.
Liječenje osteoartritisa sastoji se od kombinacije fizikalne terapije i lijekova. Alternativa je primena injekcija kortikosteroida ili hijaluronske kiseline u zglob. Hijaluronska kiselina je prirodni sastojak hrskavice i njena primjena obezbjeđuje podmazivanje zgloba.
Postoje naznake da primjena suplemenata glukozamina i hondroitina može pomoći u smanjenju simptoma kod osteoartritisa. Glukozamin je sastojak zglobne hrskavice koji učestvuje u održavanju njene snage i elastičnosti. U nekoliko evropskih zemalja registrovani su preparati glukozamina namijenjeni smanjenju bola kod blagog do umerenog osteoartritisa. Uglavnom se koristi u dozi 1250-1500 mg dnevno.
Hondroitin može spriječiti aktivnost enzima koji razaraju zglobnu hrskavicu, djelovati antioksidativno i poslužiti za obnovu hrskavice. Efikasnost suplementacije hondroitinom može se procijeniti tek nakon nekoliko sedmica redovne primjene. Metilsulfonilmetan (MSM) ispoljava protivupalno dejstvo. Kako upalni proces prati artritis, ovakav efekat može pomoći u ublažavanju simptoma bolesti.
Zbog rijetkih i blagih neželjenih efekata u vidu stomačnih tegoba, njihova upotreba se smatra bezbjednom. Savjetuje se oprez kod dijabetičara i osoba koje koriste varfarin. Ovi suplementi nisu namijenjeni trudnicama, dojiljama i osobama alergičnim na rakove, ribe i mekušce.
Ekstrakti kurkume, đumbira i bosvelije su ispitivani jer njihove komponente mogu ispoljiti protivupalno dejstvo. Ovim efektom potencijalno mogu doprineti smanjenju bola kod osteoartritisa, ali i drugih upalnih bolesti. Primjena suplemenata namijenjena je kao dopuna konvencionalne terapije. Efekti samih suplemenata manji su u odnosu na efekte lijekova i fizikalne terapije. Njihova kombinacija potencijalna je prilika za bolje ublažavanje simptoma artritisa.
Menopauza, ljeto i zima, predstavljaju pravi izazov usljed promjena koje donose. VRUĆINA, HLADNOĆA, VRUĆINA, HLADNOĆA. Predlažemo nekoliko savJeta kako lakše pregurati!
Pravilna ishrana: Ishrana bogata voćem, povrćem, žitaricama od cijelog zrna i proteinima može pomoći u održavanju hormonske ravnoteže i opšteg dobrog zdravlja.
Fizička aktivnost: Redovna fizička aktivnost može pomoći u smanjenju simptoma menopauze poput učestalih promjena raspoloženja, naleta toplotnih udara i poteškoće sa spavanjem. Poenta je da tijelo umorite do te mjere da iziskuje odmor, pri čemu je fokus na relaksaciji od izmorenog organizma, a ne na višku energije što rezultira u temperaturnim valunzima i promjenama raspoloženja. Ovo podsjeća na period puberteta, zar ne?
Razgovor sa zdravstvenim radnikom: Ako su simptomi teški ili ometaju svakodnevni život, razgovarajte sa svojim ljekarom. On će Vam sigurno predložiti terapiju zamjenskih hormona ili druge terapijske opcije koje mogu pomoći u olakšavanju simptoma.
Mentalno zdravlje: Menopauza može uticati na mentalno zdravlje. Redovno praktikovanje tehnika opuštanja poput meditacije ili dubokog disanja može pomoći u smanjenju stresa i poboljšanju opšteg osjećaja blagostanja.
Održavanje socijalnih veza: Razgovor s prijateljima ili članovima svoje porodice, može pružiti emotivni podršku tokom ovog vremena promjena. Dozvolite Vašim ljudima da Vam budu podrška tako što ćete im sami predočiti da ste u fazi menopauze i da se ne osjećate kao najbolja verzija sebe. Iznenadićete se na koliko razumjevanja ćete naići, jer ljudi poštuju kada ste bliski i govorite otvoreno, pri čemu im jasno komunicirate da imate povjerenja u njih. Ne bojte se osude i iščuđavanja, Vaši ljudi su tu da brinu o Vama.
Edukacija: Informišite se o menopauzi i promjenama koje donosi kako biste bolje razumjeli šta se događa u Vašem tijelu i kako se nositi sa svime što ova faza donosi.
Suplementi: Važno je i u svoju svakodnevicu uvrstiti adekvatnu suplementaciju, odobrenu od Ministarstva zdravlja.
Najprodavaniji proizvod podrške kod simptoma menopauze poput talasa vrućine i pojačanog znojenja, nemira i nervoze, povoljno djeluje na čvrstinu kostiju , povećava elastičnost i čvrstinu krvnih sudova i kapilara i normalizuje krvni pritisak je preparat Oestrofact E.
Pharmanovin Oestrofact® E je proizvod prirodnog porijekla, čiji dvokomponentni sastav (crvena djetelina i vitamin E) obezbjeđuje optimalan efekat kod izazova prelaznog doba većine dama. Fitoestrogeni crvene djeteline su odlični glumci u prirodi, te imitiraju dejstvo estrogena u organizmu i tako pomažu u regulaciji poremećene hormonske ravnoteže koje ulazak u menopauzu nosi sa sobom.
Prirodna hormonska supstitucija fitoestrogenima je savremen pristup rješavanju problema prelaznog doba žene (premenopauze, menopauze i postmenopauze). Redovnom upotrebom proizvoda Oestrofact® E očekivani pozitivni efekti se ispoljavaju, u zavisnosti od jačine izraženih tegoba, već poslije dijve nedelje, a optimalni efekat se u većini slučajeva postiže poslije četiri do pet nedelja kontinuirane upotrebe.
Svjesni smo da postoji bojazan od pojačanog apetita, kada se govori o odabiru pravog suplementa koji će nam biti saputnik u različitim životnim razdobljima. Naš Oestrofact E radi za Vas, pri čemu ne "otvara' apetit. Važno je da se prilagodite vlastitim potrebama i ritmu života tokom ovog razdoblja. Potražite podršku na policama Vaše omiljene apoteke i znajte da uvijek brinemo o Vama.
Ashwagandha (Withania somnifera), poznata i kao indijski žen-šen, je biljka koja raste na indijskom potkontinentu. Latinski naziv dobila je zbog svog dejstva protiv stresa i napetosti - somnifera znači da izaziva pospanost. Narodni naziv potiče djelimično od neprijatnog mirisa svježeg korena - ashwa znači konj, gandha znači miris, a djelimično zbog vjerovanja da povećava snagu.
Ashwagandha raste kao niski zeljasti grm sa drvenastom stabljikom pri osnovi. Ima sitne, zelene cvjetove u obliku zvona, dok je plod bobica narandžaste boje. Pripada porodici Solanaceae - u kojoj se nalaze i patlidžan, paradajz, krompir, tatula. U Indiji i okolnim zemljama ashwagandha se duže od 3000 godina tradicionalno koristi u ljekovite svrhe. Pripisuju joj se brojna ljekovita dejstva: antiinflamatorno, antimikrobno, kardioprotektivno, imunomodulatorno; pozitivna dejstva kod karcinoma, dijabetesa, artritisa, stresa.
Cvijetu ashwagandhe pripisuju se svojstva afrodizijaka i diuretika (povećano mokrenje). Sjemenke se tradicionalno koriste za povećanje broja spermatozoida i protiv crevnih parazita. Plod se koristi kod čireva, kurjih očiju i drugih kožnih bolesti. Kao ljekoviti dio biljke u preparatima zastupljenim u zapadnom dijelu svijeta najčešće se nalazi korijen, nekad u kombinaciji sa listom.
Netoksične prirodne supstance koje obnavljaju fiziološku funkciju organizma u periodu stresa zovu se adaptogeni. Ashwagandha spada u grupu adaptogenih biljaka jer sadrži preko 50 aktivnih komponenti od kojih neke ispoljavaju ovakvo dejstvo. Vitanolidi su grupa steroidnih jedinjenja nađenih u ovoj biljci za koja se smatra da djeluju antiinflamatorno i da aktiviraju imuni sistem. Fenolna jedinjenja iz korijena i stabljike ashwagande pokazuju antioksidativan i antibakterijski efekat. Alkaloidi izolovani iz ove biljke ispituju se u razvoju novih lijekova protiv tuberkuloze. Ovim jedinjenjima pripisuju se i pozitivni efekti kod Alchajmerove i Parkinsove bolesti.
Ashwagandha i nervni sistem
Pojedina ispitivanja pokazuju da ashwagandha može pomoći u smanjenju stresa i napetosti. Smatra se da ovaj efekat djelimično ispoljava uticajem na nivo kortizola i testosterona. Drugi predloženi mehanizam dejstva povezan je sa njenim antioksidativnim i protivupalnim dejstvom. Nekoliko studija sprovedenih u Indiji ukazalo je da ashwagandha može pomoći kod nesanice, povećati koncentraciju i pamćenje.
Pozitivan efekat kod Parkinsonove i Alchajmerove bolesti ashwagandha pokazala je na životinjskim modelima i u prekliničkim studijama. Kliničke studije na dovoljnom broju ispitanika su neophodne kako bi se ashwagandha mogla sa sigurnošću preporučiti osobama sa ovim dijagnozama. I dalje ne postoje studije na dovoljno velikom broju ljudi koje bi sa sigurnošću potvrdile efikasnost ashwagandha preparata u liječenju poremećaja nervnog sistema.
Ashwagandha i imuni sistem
Zbog potencijalnog antiinflamatornog i imunomodulatornog dejstva ashwagandha se tradicionalno koristi za jačanje organizma. Neka ispitivanja na manjem broju ljudi u trajanju od 30-60 dana potvrđuju ovo dejstvo usljed uticaja na urođeni i stečeni imunitet. S obzirom da je reumatoidni artritis autoimuna bolest, pojedina ispitivanja su usmjerena i prema upotrebi ashwagandhe kod ovih pacijenata.
Antimikrobno dejstvo još nije potvrđeno kliničkim ispitivanjima na ljudima, ali se ispitivanje aktivnih komponenti ove biljke pokazalo korisnim u razvoju novih animikrobnih lijekova. Dejstvo protiv ćelija karcinoma ispitivano je za nekoliko aktivnih komponenti ashwagandhe. I dalje se ne može sa sigurnošću tvrditi da suplementacija može pomoći u terapiji ove ozbiljne grupe bolesti. Klinička ispitivanja na manjem broju ljudi pokazala su obećavajuće rezultate u pogledu povećanja snage i mišićne mase kada se ashwagandha koristi u kombinaciji sa treninzima u trajanju od 6-8 sedmica.
Ashwagandha, srce i krvni sudovi
Ashwagandha se tradicionalno koristi u regulaciji nivoa glukoze u krvi što je posebno značajno za osobe sa šećernom bolešću. Iako neka ispitivanja na životinjama pokazuju da postoji naučna osnova za ovakvu upotrebu, ispitivanja na ljudima koja bi ovu indikaciju sa sigurnošću potvrdila nisu sprovedena. Isto se može zaključiti i za upotrebu ashwagandhe u svrhu regulisanja nivoa masnoće u krvi.
Ashwagandha i reproduktivni sistem
Ashwagandha se tradicionalno koristi za povećanje plodnosti, posebno za povećanje broja spermatozoida. Smatra se da ovaj efekat može postići uticajem na stvaranje pojedinih hormona, poput testosterona. Nekoliko malih kliničkih studija potvrđuje ovaj efekat, ali i dalje nema zvaničnih preporuka za korištenje ashwagandha suplemenata za ovu indikaciju.
Kakva je bezbjednost preparata ashwagandhe?
S obzirom na njenu dugogodišnju tradicionalnu upotrebu, medicina pokušava da dokaže tačan način na koji ashwagandha ispoljava sva dejstva koja joj se pripisuju. Problem predstavlja veliki broj aktivnih supstanci koje stupaju u interakciju međusobno, ali i sa drugim lekovima i suplementima. Takođe je potrebno utvrditi mehanizam dejstva kako bi se mogle definisati tačne terapijske ali i toksične doze.
Preparati koji sadrže ashwagandhu u svom sastavu treba da budu standardizovani. To znači da imaju tačno definisane količine aktivnih komponenti. Razlog za standardizaciju biljnih proizvoda jeste razlika u sadržaju supstanci od biljke do biljke. U zavisnosti od vremenskih uslova i sastava zemljišta na kojem su uzgojene, u istoj masi praha korena dvije iste biljke aktivne supstance mogu biti prisutne u znatno različitim količinama.
Iako se neželjena dejstva retko javljaju, ashwagandha kao i svaka druga biljka može imati štetne efekte. S obzirom da može pojačati simptome hipertiroidizma, ashwagandhu ne treba da koriste osobe sa pojačanim radom štitne žlijezde. Zabilježena je i rijetka pojava oštećenja jetre. Zato treba biti oprezan kod osoba koje imaju oštećenu jetru ili uzimaju druge preparate koji mogu štetno delovati na ovaj organ. Ne preporučuje se trudnicama i dojiljama.
Ashwagandha suplementi kod nas i dalje nemaju jasnu zvaničnu preporuku za upotrebu u svrhu poboljšanja zdravlja ili liječenja bolesti i njihovih simptoma. Razlog je to što jedna ispitivanja potvrđuju njihova pozitivna dejstva, dok ih druga opovrgavaju. Biljne proizvode treba koristiti sa oprezom. Zbog kompleksnog hemijskog sastava biljnih ekstrakata ove preparate je teže kontrolisati i ispitivati.
Efekti dugotrajne upotrebe nisu dovoljno ispitani pa ashwagandha suplemente ne treba koristiti duže od 3 mjeseca. Neophodan je i poseban oprez kod osoba koje već koriste propisanu terapiju za pojedina oboljenja. Svakako, kao i kod svih drugih suplemenata, savetuje se konsultacija sa doktorom ili farmaceutom prije primjene ashwagandha ekstrakta.
Magnezijum je esencijalni mineral koji igra brojne važne uloge u organizmu. Oko 60% magnezijuma se nalazi u kostima, oko 26% u mišićima, a ostalo u drugim tkivima i tjelesnim tečnostima. Organizam ga ne može sam proizvesti pa je neophodno da se unosi hranom ili pomoću dodataka ishrani.
Ključne uloge magnezijuma za tijelo:
Normalno odvijanje biohemijskih procesa u organizmu
Magnezijum je kofaktor za više od 300 enzimskih reakcija u organizmu. Neophodan je za pravilno funkcionisanje enzima koji su uključeni u metabolizam proteina, ugljenih hidrata i masti.
Mišićna funkcija
Magnezijum ima važnu ulogu u kontrakciji mišića. Podstiče opuštanje mišića nakon kontrakcije, te pomaže u održavanju normalne mišićne funkcije. Nedostatak magnezijuma može uzrokovati grčeve u mišićima, tremor, slabost mišića i nedostatak koordinacije.
Zdravlje kostiju
Magnezijum je važan za zdravlje kostiju jer pomaže u metabolizmu kalcijuma, vitamina D i drugih minerala koji su bitni za izgradnju i održavanje jakih kostiju. Dobar unos magnezijuma može pomoći u prevenciji osteoporoze i smanjenju rizika od preloma kostiju.
Srčana funkcija
Učestvuje u regulaciji srčanog ritma i kontrakciji srčanog mišića. Također pomaže u opuštanju krvnih sudova, što može doprinijeti održavanju normalnog krvnog pritiska. Nedostatak magnezijuma može dovesti do nepravilnog srčanog ritma, aritmija i povećanog rizika od kardiovaskularnih bolesti.
Mentalno zdravlje
Magnezijum ima važnu ulogu u regulaciji neurotransmitera i funkciji nervnog sistema. Adekvatan unos magnezija može pomoći u smanjenju stresa, tjeskobe i poboljšanju raspoloženja. Takođe je povezan s boljim kognitivnim funkcijama i prevencijom neuroloških poremećaja.
Kada nam magnezijum nedostaje?
Nedovoljan unos hrane bogate magnezijumom, kao što su orašasti plodovi, zeleno lisnato povrće, mahunarke i integralne žitarice, može prouzrokovati manjak odnosno nedostatak magnezijuma u organizmu. Fizički napor, stres, trudnoća, dojenje i određena stanja, kao što su dijabetes, gastrointestinalni poremećaji ili alkoholizam, mogu povećati potrebu organizma za magnezijumom. Određeni gastrointestinalni poremećaji, kao što su sindrom iritabilnog crijeva, celiakija ili inflamatorna bolest crijeva, mogu ometati apsorpciju magnezijuma iz hrane.
Kada je potrebno uzimati dodatak ishrani sa magnezijumom i koji proizvod izabrati?
Dodaci ishrani koji sadrže magnezijum se preporučuju u slučajevima kada unos magnezijuma putem ishrane nije dovoljan. Osim toga, korisni su i kada postoji povećana potreba za magnezijumom, kao što je slučaj tokom trudnoće, kod osoba koje su izložene visokim mentalnim i fizičkim naporima, sportistima i dijabetičarima. Preporuke za unos magnezijuma kod odraslih osoba je od 300 do 400mg na dan.
Magnezijum se u dodacima ishrani nalazi u različitim oblicima, dozama i jedinjenjima, kao što su magnezijum oksid, magnezijum hlorid, magnezijum sulfat ali i u kombinaciji sa drugim vitaminima i mineralima. Takođe se može naći u organskom obliku – vezan za organske kiseline ili aminokiseline. Primjeri su magnezijum citrat, magnezijum bisglicinat, magnezijum taurat, magnezijum malat. Prilikom odabira suplemenata važno je napomenuti da postoje razlike u pogledu apsorpcije. Organski oblici se uglavnom bolje i potpunije apsorbuju u odnosu na neorganske (oksid i hlorid).
Kombinacija magnezijuma sa aminokiselinama (magnezijum glicinat, magnezijum bisglicinat, magnezijum taurat) se u posljednje vrijeme promoviše kao korisna zbog pozitivnih efekata ovih aminokiselina na pojedine funkcije organizma. Količina aminokiselina prisutna u preporučenim dozama ovakvih preparata magnezijuma u prosjeku je 100 puta manja od terapijske. Značajni pozitivni efekti taurina i glicina se u ovim dozama ne mogu očekivati.
Neka istraživanja pokazuju da vitamin B6 (piridoksin) može povećati apsorpciju magnezijuma odnosno povećati njegovu iskoristljivost. I dalje nema konkretnih dokaza u kojoj mjeri je ovo klinički značajno. Međutim, istovremena suplementacija vitaminom B6 može biti korisna kod nedostatka magnezijuma jer imaju slične pozitivne efekte. Ovo objašnjava činjenicu da sve veći broj suplemenata magnezijuma sadrži vitamin B6.
Pojedina ispitivanja na životinjama su pokazala kako različiti organski oblici magnezijuma dovode do povećanja koncentracije magnezijuma u različitim tkivima. Iako su nam ovi podaci izuzetno korisni za razumijevanje metabolizma magnezijuma, konkretnih dokaza da isto važi i za čovjeka trenutno nema. Neophodno je ove nalaze potvrditi i kod ljudi kako bi se sa sigurnošću moglo tvrditi kako je jedna so magnezijuma prikladnija od druge. To zahtijeva organizovanje studija na dovoljno velikom broju ispitanika, u dužem vremenskom periodu i uz adekvatno praćenje svih izvora magnezijuma u hrani. Podaci dobijeni davanjem jednog preparata tokom par sedmica malom broju ljudi apsolutno nisu dovoljni za donošenje konkretnog zaključka o superiornosti jedne magnezijumove soli nad drugom.
Na tržištu su prisutni i lokalni oblici magnezijuma – gelovi, sprejevi, kreme. Namenjeni su olakšanju bolova usled grčeva u mišičima. Ne postoje dokazi da se magnezijum može apsorbovati kroz kožu u dovoljnoj količini da izazove olakšanje ovih tegoba. Lokalni preparati ovog tipa uglavnom sadrže dodatne komponente koji zajedno uz masažu prilikom njihove primene mogu olakšati bol.
Pri suplementaciji većim dozama magnezijuma povećava se bubrežna eliminacija, tako da je mala vjerovatnoća da bi veći unos magnezijuma hranom ili suplementima mogao izazavati toksičan efekat. Suplementacija magnezijumom se ne preporučuje osobama oboljelim od bubrežne insuficijencije. Takođe je potreban oprez pri istovremenom uzimanju svih minerala, pa tako i magnezijuma, sa pojedinim antibioticima. Svakako se radi svog zdravlja pre upotrebe suplemenata obavezno konsultujte sa doktorom ili farmaceutom.
Trećeg utorka u oktobru obilježava se Svjetski dan farmaceutskih tehničara, ove godine je to danas - 15.10.2024. Obilježavanjem ovog dana osvrćemo se na važnu ulogu farmaceutskih tehničara u zdravstvenoj zaštiti. Bez njihovog angažovanja i podrške rad apoteka, ali i brojnih laboratorija ne bi mogao da funkcioniše.
Farmaceutski tehničari nisu samo tehničari. Njihovo stručno obrazovanje im daje informacije o osnovama anatomije, fiziologije, mikrobiologije, biohemijskim parametrima, ljekovitim biljkama. Takođe su edukovani u oblasti lijekova - njihova proizvodnja, osnovne karakteristike i način dejstva, laboratorijska ispitivanja. Farmaceutski tehničari su uključeni u svaki korak rada apotekarske zdravstvene ustanove.
Poznavanje i razumijevanje svega navedenog ključno je za svakodnevan rad sa lijekovima i pacijentima. Kvalitetan farmaceutski tehničar zahvaljujući radnom iskustvu u pojedinim slučajevima može imati više konkretnih informacija za pacijenta nego mlad magistar farmacije. U radu sa pacijentima nije važno samo znanje već i način na koji se ono prenosi. Zato su farmaceutski tehničari esencijalni u zdravstvenoj zaštiti.
Apoteka kao zdravstvena ustanova pruža brojne usluge pacijentima - snabdijevanje lijekovima, suplementima i medicinskim sredstvima, savjetovanje o zdravlju, mjerenje krvnog pritiska, mjerenje šećera i masnoće u kapilarnoj krvi, određivanje tipa kože i gustine kostiju, pravilno skladištenje i odlaganje farmaceutskog otpada.
Na svom putu od proizvođača do pacijenta, lijekovi i suplementi više puta prolaze kroz ruke farmaceutskog tehničara. Kada veledrogerija dostavi robu apoteci, upravo je farmaceutski tehničar odgovoran za njeno preuzimanje. Ovo zahtijeva kontrolisanje da li su proizvodi isporučeni na pravu adresu, da li su urednog roka trajanja i da im ambalaža nije oštećena. Unošenje proizvoda na stanje u apoteci podrazumijeva ponovno praćenje dostavljene količine proizvoda, serijskog broja i roka trajanja kao i skladištenje preparata u skladu sa uputstvom na ambalaži.
Urednost i čistoća apoteke zasluga su farmaceutskog tehničara. Vođenjem računa da lijekovi sličnih kutija nisu pomiješani i da se pakovanja sa najdužim rokom trajanja izdaju posljednja, smanjuje se nastajanje farmaceutskog otpada. Na ovaj način se smanjuju troškovi zbrinjavanja otpada i zagađenje životne sredine.
Kako bi se osiguralo da lijekovi budu bezbjedni i efikasni za upotrebu tokom cijelog roka trajanja, moraju se čuvati u odgovarajućim uslovima. Vođenje evidencije temperature u svim prostorijama apoteke kao i rashladnoj vitrini posao je farmaceutskog tehničara. Temperatura se očitava 3-4 puta dnevno, u zavisnosti od radnog vremena apoteke. Na ovaj način se sva odstupanja od zadanih parametara mogu na vrijeme uočiti i ispraviti.
Farmaceutski tehničari u apoteci primaju telefonske pozive pacijenata. Mogu dati informaciju o dostupnosti lijekova i njihovoj cijeni. Na pojedina pitanja ne može se odmah odgovoriti, već zahtijevaju provjeru literature ili kontakt sa drugim zdravstvenim radnicima. Vođenjem evidencije telefonskih poziva farmaceutski tehničari omogućavaju pacijentima da dobiju odgovore i na ova pitanja.
Izdavanje lijekova i suplemenata koji ne zahtijevaju ljekarski recept još jedna je od svakodnevnih aktivnosti farmaceutskog tehničara u apoteci. Ovi proizvodi nalaze se u slobodnoj prodaji i pacijenti ih mogu odabrati sami. Zahvaljujući znanju iz hemije, fiziologije i farmakologije, farmaceutski tehničari mogu vas upozoriti kada pojedine suplemente i lijekove ne biste smjeli koristiti. Mogu prepoznati kombinacije lijekova i dodataka ishrani koje mogu biti opasne. Oni mogu uočiti kada se pojedine tegobe na koje im se požalite mogu pripisati upravo suplementima i lijekovima koje uzimate na svoju ruku, ali i po preporuci doktora.
Farmaceutski tehničari imaju pristup kontakt informacijama veledrogerija koje dostavljaju lijekove, suplemente i medicinska sredstva apotekama. Mogu biti zaduženi za nabavku određenog dijela asortimana apoteke poput biljnih proizvoda, hrane za bebe, vitaminsko-mineralnih suplemenata. Nabavka zahtjeva praćenje trenutnog stanja pojedinih artikala, njihovu dostupnost i poručivanje u skladu sa mjesečnim izlazom i rokom trajanja. Na ovaj način farmaceutski tehničari su uključeni u snabdevanje stanovništva proizvodima koji su im potrebni.
Farmaceutski tehničari takođe obavljaju rekonstituciju antibiotskih sirupa i izradu magistralnih preparata poput krema, losiona, supozitorija, vaginaleta, kombinovanih praškova koji ne sadrže aktivne supstance jakog dejstva. Kako bi ovi proizvodi ispoljili svoje dejstvo i kako ne bi naškodili pacijentu, neophodno je praćenje svih propisa i procedura pri njihovoj izradi. Sastavni dio procesa rekonstitucije sirupa i izrade magistralnih preparata je vođenje evidencije o korištenim supstancama i datumu izrade preparata. Farmaceutski tehničari su obučeni za ispravno tumačenje uputstava za izradu magistralnih preparata, uzimajući u obzir pravilan izbor pomoćnih supstanci, laboratorijskog posuđa, ambalaže i obilježavanja napravljenog preparata.
Organizovanje i sprovođenje javnozdravstvenih akcija česta je aktivnost u apoteci. Na taj način zdravstveni radnici pokušavaju stanovništvu da predoče značaj zdravog života. Takođe su prilika da se brzo i bez naknade provjere krvni pritisak, masnoća i šećer u krvi, vitaminsko-mineralni status ili odredi tip kože. Bez farmaceutskih tehničara ove akcije bile bi neizvodive. Farmaceutski tehničari mogu da vas upute kako da pravilno koristite kućne aparate za mjerenje pritiska, šećera i masnoće u kapilarnoj krvi. U apotekama koje pružaju ove usluge, farmaceutski tehničari mogu da vam izmjere navedene parametre i savjetuju vas o tome šta znače dobijeni rezultati. Oni su zaduženi i za vođenje evidencije o izmjerenim vrijednostima. Obradom prikupljenih podataka dobijamo informacije koje nam ukazuju na zdravstvene probleme na koje se trebamo fokusirati.
Farmaceutski tehničari imaju svoje mjesto i u marketinškim aktivnostima. Znanje o lijekovima i suplementima neophodno je kako bi se preparati na etički i medicinski opravdan način promovisali i prikazivali široj javnosti. Njihov angažman u kontaktu sa veledrogerijama i proizvođačima omogućava apotekama finansiranje brojnih akcija i davanje pogodnosti pacijentima.
U farmaceutskoj industriji svakodnevno se obavlja proces kontrole lijekova. Kontroliše se sve od pomoćnih i aktivnih supstanci pa do finalnog proizvoda. Uloga farmaceutskog tehničara u laboratorijama jeste ispitivanje kvaliteta polaznih supstanci i gotovih lijekova. Praćenjem protokola i upoređivanjem dobijenih rezultata sa zadanim parametrima farmaceutski tehničari osiguravaju kvalitet lijekova koji je preduslov za njihovu efikasnost i bezbjednost.
Uloge farmaceutskih tehničara su mnogobrojne i upravo u tome se ogleda njihov značaj. Farmaceutski tehničar je zdravstveni radnik koji je nezamjenjiv u zdravstvenom sistemu. Magistar farmacije sam ne bi mogao da postigne sve dnevne aktivnosti bez dobro organizovanog tima koji obavezno uključuje i farmaceutskog tehničara. Zato je važno da svake godine obilježimo Svjetski dan farmaceutskih tehničara koji nikako nisu samo tehničari.
