Brzo otklanja bol, smanjuje upalu i uklanja uzrok infekcije!
Infekcije gornjih disajnih puteva među najakutnijim su zaraznim bolestima. Odrasli ih u prosjeku imaju 2-5 puta godišnje, a djeca školske dobi 7-10 puta godišnje. Infekcije gornjih disajnih puteva mogu dovesti do upale ždrijela (faringitis), grkljana (laringitis) i poklopca grkljana (epiglotitis).
Grlobolja je česta tegoba kod djece, adolescenata i odraslih. Odnosi se na osjećaj bola u ždrijelu i okolnim anatomskim strukturama, a može biti simptom oboljenja koja nisu izravno povezana sa ždrijelom (npr. prehlade ili gripe). Zanimljivo je da je akutna grlobolja jedna je od najčešćih tegoba zbog koje se osobe javljaju svom ljekaru. Međutim, većina ljudi sa grloboljom neće zatražiti pomoć ljekara. Žarenje, grebanje i bol češće se javljaju sa upalom ždrijela. Promuklost i gubitak glasa obično su povezani sa upalom grkljana.
Efikasno rješenje za bolno i upaljeno grlo predstavlja nova generacija proizvoda u liječenju grlobolje – Septolete® total. Sa svojom jedinstvenom formulom Septolete® total osigurava potpun tretman protiv grlobolje: brzo otklanja bol, smanjuje upalu i uklanja uzrok infekcije.
Sadrže jedinstvenu kombinaciju dva sastojka. Benzidamin djeluje analgetički i protivupalno, djeluje na bol i smanjuje znake upale (crvenilo, otok, osećaj žarenja u grlu, smanjenu funkciju). Širokospektralni antiseptik cetilpiridinijum hlorid djeluje na uzroke infekcije i odstranjuje ih.
Bezbjednost i efikasnost Septolete® total potvrđene su u Krkinim kliničkim studijama, koje su dokazale, da djelovanje na bol u grlu počinje brzo nakon upotrebe. Dostupne su u dva oblika, Septolete® total pastile i Septolete® total sprej i mogu ih koristiti djeca starija od 6 godina i odrasli. Potražite ih u svim apotekama bez recepta.
Ne dopustite da Vas bolno grlo zaustavi u Vašim planovima. Već kod prvih simptoma odaberite Septolete® total i vratite snagu svom grlu.
Bore nastaju usljed kombinacije više faktora. Kako bismo ih preduhitrili i izbjegli prije nego što nastanu, donosimo Vam naših 5 najboljih savjeta. Recite zbogom borama i prije nego što se pojave!
Zaštita od sunca
Jedan od glavnih uzroka starenja je oštećenje uzrokovano UV zrakama. Čak i za vrijeme oblačnih dana mogu nastati oštećenja na koži. Za sprečavanje nastanka dugoročnih oštećenja na koži uvijek nanosite zaštitno sredstvo kad ste na otvorenom, čuvajte se sunca kad je ono najjače, nosite kapu kad je god moguće i ne zaboravite naočale. One su ključne za smanjenje nastanka tankih bora oko očiju koje nastaju ako neprestano škiljite na suncu.
Dovoljno spavajte
San je neophodan za zdravu kožu i njen čvrst i odmoran izgled. Dok spavamo, naša se koža obnavlja i zateže. Bez dovoljno sna koža nema zdravi sjaj, a nedostaje joj i elastičnosti što uzrokuje pojavu tankih linija. Oči i usta su područja na kojima se najčešće pojavljuju tanke linije kao posljedica umora.
Idealno bi bilo spavati 8 sati i to na leđima. Zašto? Kad ne pritišćemo satima lice o jastuk, izbjegavamo buđenje s tzv. „borama spavalicama“. Na mlađoj koži one nestaju u trenu, no s godinama se usljed smanjene količine kolagena i elastina koža ne obnavlja tako brzo.
Dehidracija
Bez dovoljno vode i hidratacije ćelije kože gube punoću i koža postaje neujednačena i krhka. Za hidrataciju kože važna je konzumacija više vode, ali održavanje redovne rutine njege kože, uključujući i dnevnu i noćnu kremu.
Uzimajte vitamine
Put do kože zdravog izgleda kreće iznutra. Od vitamina i minerala najvažniji za našu kožu je vitamin C. Poznat je po svojim antioksidacijskim svojstvima (oksidacija je jedan od glavnih uzroka preranog strarenja kože!), a potiče i stvaranje kolagena te pomaže zaštitnom sredstvu u zaštiti od UV zraka. No ovaj se sastojak ne nanosi samo topički, već se koristi i za pripremu zdravog obroka: može se pronaći u citrusima te zelenom lisnatom povrću, kao i u paradajzu, brokuli, bobicama i grašku.
Nanošenje njege za kožu
Odlično što imate svakodnevnu rutinu njege kože, no jeste li znali da je tehnika nanošenja takođe važna? Umjesto brzinskog razmazivanja kreme i/ili seruma, donjom stranom prstiju izvodite jednostavne masažne tehnike. To garantuje dobro upijanje proizvoda u kožu i potiče cirkulaciju.
Diabetes mellitus (DM) je hronična metabolička bolest. Glavna karakteristika dijabetesa je hronično povišen nivo glukoze u krvi, ali poremećeni su metabolizam proteina, masnoće i šećera u organizmu. U osnovi razvoja dijabetesa su nedostatak insulina, nedovoljna osetljivost organizma na insulin (insulinska rezistencija) ili njihova kombinacija.
Glukoza je šećer koji predstavlja naš glavni izvor energije. Zahvaljujući metaboličkim procesima, kompleksni šećeri, proteini i masti se razgrađuju na svoje osnovne komponente koje se mogu spojiti u molekulu glukoze. Višak energije se u vidu glikogena (vrsta šećera) skladišti u jetri i mišićima, ili u obliku masti u masnom tkivu. Jetra je glavni organ u kojem se odvija proces stvaranja glukoze. Transport glukoze iz jetre do ćelija kojima je potrebna odvija se putem krvi. Snižen nivo glukoze u krvi zove se hipoglikemija, a povišen nivo glukoze u krvi zove se hiperglikemija. Povišen nivo glukoze u krvi daje signal pankreasu (gušterači) da u krvotok oslobodi insulin.
Insulin je hormon koji stvaraju ćelije endokrinog pankreasa. One čine manje od 5% cijelog pankreasa, ostatak stvara enzime za varenje hrane u crijevima. Insulin pospješuje prelazak glukoze iz krvi u ćelije. Povećan ulaz glukoze u jetru i masno tkivo znak je da glukozu treba skladištiti, a zaustaviti njenu sintezu. Skladištenje glukoze vrši se u jetri u vidu glikogena ili u masnom tkivu u vidu masti. Povećan ulaz glukoze u mišiće dovodi do stvaranja glikogena i proteina. Dakle, nivo glukoze u krvi (GUK) utiče na metabolizam ugljenih hidrata, masti i proteina u organizmu. Činjenica da ove tri grupe makronutrijenata učestvuju u izgradnji našeg organizma, ali i snabdijevanju energijom, objašnjava zašto nekontrolisan nivo glukoze u krvi dovodi do poremećaja svih organskih sistema.
HbA1c (hemoglobin A1c ili glikoziliran hemoglobin) je protein u crvenim krvnim zrncima vezan za glukozu. Životni vijek crvenih krvnih zrnaca je 3 mjeseca. Zato nam određivanje HbA1c daje informaciju o prosječnom nivou glukoze u krvi u posljednja 3 mjeseca. Mjerenje nivoa glukoze u krvi pruža informaciju samo o trenutnom stanju u organizmu. Prosječan tromesečni nivo glukoze je značajan jer na njega utiču povremeni porasti i padovi GUK. Cilj kontrolisanja dijabetesa je provođenje što više vremena u željenom opsegu nivoa glukoze u krvi, jer i hipoglikemija i hiperglikemija mogu imati trajne posljedice. Opšta formula za izračunavanje prosječnog nivoa glukoze u krvi iz HbA1c je (HbA1c x 2) - 6.
Na osnovu načina njegovog razvoja, razlikujemo nekoliko vrsta dijabetesa.
Dijabetes tip 1 je autoimuna bolest koja se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, ali se najčešće javlja kod djece. Imuni sistem napada sopstvene ćelije pankreasa koje luče insulin što dovodi do potpunog nedostatka insulina.
Dijabetes tip 2 nastaje pretežno kod odraslih. Posljedica je insulinske rezistencije. Neosjetljivost organizma na insulin dovodi do njegove povećane sinteze u pankreasu. Dugotrajna povećana sinteza iscrpljuje ćelije pankreasa i postepeno dolazi do njihove nemogućnosti da stvaraju insulin. Tako insulinska rezistencija dovodi do nedostatka insulina u organizmu.
Gestacijski dijabetes melitus je dijabetes koji nije bio prisutan prije trudnoće. Javlja se u drugom ili trećem trimestru, a u većini slučajeva prolazi nakon porođaja. Žene koje su imale gestacijski dijabetes imaju veće šanse od razvoja dijabetesa tip 2.
Postoje i specifične vrste dijabetesa koje se javljaju nešto rjeđe. Uzroci su razni - endokrine bolesti, cistična fibroza, upotreba lijekova protiv HIV-a ili nakon transplantacije organa.
Predijabetes se može definisati kao stanje povišenog nivoa glukoze u krvi koje i dalje nije dovoljno da bi se postavila dijagnoza dijabetesa. Ukoliko se na vrijeme ne koriguju faktori koji dovode do ovog povećanja GUK, predijabetes može preći u dijabetes.
Testiranje na dijabetes i predijabetes preporučuje se za sve odrasle osobe sa indeksom tjelesne mase ≥25kg/m2 koji imaju jedan ili više faktora rizika za razvoj dijabetesa. Indeks tjelesne mase je odnos tjelesne mase i visine. On može poslužiti za okvirno određivanje poželjne tjelesne mase, ali treba imati na umu da na ovu vrijednost utiče mnogo više faktora od visine. Za starije od 45 godina se testiranje preporučuje bez obzira na faktore rizika. Ako su rezultati uredni testove treba ponoviti za najmanje 3 godine, odnosno 1 godinu kod prisustva faktora rizika.
Faktori rizika za razvoj dijabetesa:
HbA1c ≥ 5,7%, poremećena glukoza natašte ili poremećena tolerancija glukoze na prethodnom testiranju
Porodična istorija dijabetesa
Istorija bolesti srca i krvnih sudova
Žene sa dijagnozom gestacionog dijabetesa ili sindromom policističnih jajnika
Povišen krvni pritisak (≥ 140/90 mmHg ili osobe na terapiji za hipertenziju)
Snižen HDL i povišeni trigliceridi
Fizička neaktivnost, teška gojaznost
S obzirom da je dijabetes bolest koja pogađa cijeli organizam, neophodno je pratiti opšte stanje, a ne samo nivo glukoze u krvi. Treba postaviti ciljne vrijednosti HbA1c, krvnog pritiska, masnoće i glukoze u krvi. Ove vrijednosti nisu iste za sve oboljele od dijabetesa. Na njih utiču životna dob, prisustvo drugih bolesti i faktora rizika za razvoj pojedinih oboljenja.
Simptomi
Hiperglikemija je stanje kada je nivo glukoze u krvi povišen preko 7 mmol/L natašte odnosno preko 11.1 mmol/L 2h nakon obroka. Kod osoba sa dijabetesom mogu se tolerisati i nešto više vrijednosti GUK, u zavisnosti od životne dobi i opšteg zdravstvenog stanja. Rani simptomi hiperglikemije su poznati i kao 3P: polidipsija, polifagija i poliurija, odnosno povećana žeđ, povećana glad i učestalo mokrenje. Takođe se javljaju zamagljen vid, glavobolja i suhoća usta. Kada hiperglikemija traje duže javljaju se gubitak tjelesne mase, umor, povećana učestalost urinarnih i kožnih infekcija, kao i sporije zarastanje rana.
Hipoglikemija nastaje kada je nivo glukoze u krvi ispod 3,9 mmol/L. Što je nivo GUK niži to su simptomi izraženiji i osoba je u većoj opasnosti od gubitka svijesti. Simptomi hipoglikemije su glavobolja, vrtoglavica, pojačano znojenje, ubrzan rad srca, zamagljen vid, konfuzija, glad, drhtavica. Neophodno je brzo podizanje GUK uzimanjem 100 mL slatkog soka, 2 kockice šećera, 1 kašičice meda ili 1 narandže. U težim slučajevima ili kad je osoba bez svijesti daje se infuzija rastvora glukoze ili injekcija glukagona.
Komplikacije
Komplikacije odnosno pogoršanje zdravstvenog stanja uzrokovano dijabetesom može biti akutno i hronično. Akutne komplikacije nastaju naglo i to su su hipoglikemija, dijabetička ketoacidoza, hiperglikemija, laktatna acidoza. Prate ih simptomi opšte slabosti, stomačnih tegoba, promijenjenih mentalnih sposobnosti i često zahtijevaju hospitalizaciju. Obično su posljedica jako povišene ili jako snižene glukoze u krvi. Ove komplikacije najčešće se javljaju usljed nepridržavanja propisanoj terapiji za dijabetes i preskakanja obroka, ili u slučaju razvoja infekcija i drugih bolesti.
Hronične komplikacije dijabetesa posljedica su same bolesti odnosno loše regulisane tjelesne težine, nivoa glukoze i masnoće u krvi, krvnog pritiska, pušenja. Najčešće su posljedica oštećenja krvnih sudova. Kako su krvni sudovi prisutni u svim delovima organizma, tako se i komplikacije dijabetesa odražavaju na svaki sistem organa. Javljaju se progresivan gubitak vida, gubitak funkcije bubrega, oštećenje nerava, kardiovaskularne bolesti, srčani i moždani udar, veća sklonost infekcijama.
Metabolička memorija u dijabetesu se definiše kao dugotrajni štetni efekti prethodnog izlaganja hiperglikemiji koji ne nestaju normalizovanjem nivoa glukoze u krvi. To znači da je od velikog značaja da nivo glukoze u krvi što duže bude u željenom opsegu. Svako odstupanje od ciljnih vrijednosti glukoze u krvi nosi mogućnost za trajne posljedice koje smanjuju kvalitet života, pogotovo u starijoj životnoj dobi.
Dijabetesno stopalo je ozbiljna komplikacija dijabetesa koja se može sprečiti. Oštećenje nerava u stopalima usljed hiperglikemije dovodi do smanjene osjetljivosti u području stopala. Smanjena osjetljivost znači veću šansu da se sitne povrede poput posjekotina i žuljeva ne primete. Zbog oštećenja krvnih sudova smanjen je protok krvi kroz stopala što usporava proces zarastanja rana. Rane koje sporo zarastaju sklone su infekcijama. Dugotrajna infekcija, pogotovo ako se ne liječi jer nije na vrijeme uočena, oštećuje tkivo do te mjere da ono počinje da odumire - nastaje gangrena. Ako se gangrena na vrijeme na zaustavi jedina opcija je amputacija. Zato je izuzetno važno da se promjene na koži na vrijeme primijete i saniraju. Pravilan izbor obuće i čarapa koje neće vršiti pritisak na pojedine dijelove noge, redovno održavanje higijene nogu i svakodnevan pregled nogu osnova su prevencije dijabetesnog stopala.
Zbog veće sklonosti infekcijama za sve osobe sa dijabetesom preporučuje se vakcinacija protiv influence, tetanusa, difterije, pertusisa, pneumokoka, herpes-zostera, HPV-a i hepatitisa B. Vakcinaciju treba vršiti u skladu sa uzrastom osobe i preporukama zavoda za epidemiologiju.
Liječenje šećerne bolesti
Dijabetes se i dalje ne može izliječiti, ali uz redovnu samokontrolu glukoze u krvi i praćenje efikasnosti terapije, dijabetes ne mora biti strašna dijagnoza. Cilj liječenja dijabetesa je normalizacija nivoa glukoze u krvi prije i poslije obroka, održavanje željene tjelesne mase i sprečavanje razvoja komplikacija. Kod dijabetesa tip 2 bitne su i regulacija krvnog pritiska i masnoće u organizmu.
Zdrav ili zdraviji način života neophodan je za dobro kontrolisanje dijabetesa, ali i njegovo sprečavanje ili odlaganje kod osoba sa predijabetesom. Preporučuje se fizička aktivnost najmanje 3 dana sedmično i 3-5 uravnoteženih obroka dnevno. Kod osoba sa prekomjernom tjelesnom masom neophodni su smanjenje kalorijskog unosa i povećana fizička aktivnost. Smanjenje tjelesne mase je kod dijabetesa tip 2 djelimično povezano sa korekcijom insulinske rezistencije i poremećaja u sekreciji insulina.
Cilj promjene načina ishrane nije u potpunosti izbaciti pojedine grupe namirnica već naći režim ishrane usklađen sa životnim navikama i potrebama organizma. Na ovaj način lakše se mogu postići poželjna tjelesna masa, nivo glukoze i masnoće u krvi kao i vrijednost krvnog pritiska.
Ne preporučuje se više od jednog alkoholnog pića dnevno za žene, odnosno dva alkoholna pića dnevno za muškarce sa dijabetesom. Istvoremeno uzimanje alkohola i insulina ili pojedinih lijekova za dijabetes može povećati rizik od hipoglikemije.
Djeca sa dijabetesom ili predijabetesom treba da budu uključena u najmanje 60 minuta fizičke aktivnosti dnevno. Za odrasle se preporučuje najmanje 150 minuta sedmično. Fizička aktivnost mogu biti šetanje, plesanje, vožnja biciklom. Za osobe u dobroj fizičkoj kondiciji i mlađe odrasle osobe može biti dovoljno i 75 minuta intenzivne fizičke aktivnosti sedmično.
Prestanak pušenja je univerzalna preporuka za sve osobe, a posebno je značajno za dijabetičare. I pušenje i dijabetes povećavaju rizik od ozbiljnih oštećenja srca i krvnih sudova.
Osnova terapije dijabetesa tip 1 je primjena insulina jer je njegov nedostatak uzrok razvoja ovog oblika šećerne bolesti. Insulini koji se koriste u terapiji dijabetesa imaju različitu brzinu i dužinu dejstva. Brzo i kratkodjelujući insulini imitiraju skok prirodnog insulina izazvan povećanjem nivoa glukoze u krvi nakon jela, zato se i koriste uz obrok. Dugodjelujući insulini korisni su za oponašanje bazalnog nivoa insulina u krvi tokom dana nevezano za obrok, ali i tokom noći.
Najozbiljnije neželjeno dejstvo primjene insulina jeste mogućnost hipoglikemije. Hipoglikemija se može izbjeći pravilnim doziranjem insulina. Posebno je značajno prilagoditi dozu brzodjelujućih insulina količini hrane koja se unosi nakon njihove primjene.
Usljed mogućnosti preraspodjele masnog tkiva na mjestima potkožne primjene insulina, neophodna je periodična rotacija izbora mjesta ubrizgavanja. Apsorpcija insulina sa ovakvih mjesta je promijenjena i ne mogu se predvidjeti brzina i dužina njegovog dejstva.
S obzirom da svakodnevno višestruko mjerenje nivoa glukoze u krvi i primjena insulina mogu biti zahtjevni, pogotovo kod djece, razvijeni su senzori za mjerenje glukoze i insulinske pumpe. Insulinske pumpe su prenosna medicinska sredstva koja su namijenjena za olakšanje primjene insulina. Sadrže rezervoar sa insulinom brzog dejstva i fiksirane su na kožu. Veličina im je dovoljno mala da se mogu sakriti ispod odjeće ili se njihovi dijelovi koji nisu fiksirani mogu nositi u džepu. Ručnim unosom nivoa šećera u krvi pumpa izračunava kolika je preporučena doza insulina i toliko ga ubrizgava. Ovim putem se izbjegava potreba za ručnim ubrizgavanjem insulina i broj uboda u kožu se smanjuje na samo 1 svaka 2-3 dana u zavisnosti od učestalosti zamjene infuzionog seta pumpe.
Glukozni senzor je medicinsko sredstvo za kontinuirano praćenje nivoa glukoze koje se obično nosi sa zadnje strane nadlaktice. Dio senzora je ispod kože i prati nivo glukoze, a dio iznad kože sadrži transmiter koji prikupljene podatke šalje na aplikaciju na mobilnom telefonu ili računaru. Senzor se obično mijenja svakih 7-14 dana, a rezultati mjerenja se mogu povezati sa insulinskom pumpom tako da ona sama na osnovu ovih podataka izračunava dozu insulina koju ubrizgava.
Kombinacija insulinske pumpe i senzora je posebno značajna za djecu sa dijabetesom tip 1, ali ova medicinska sredstva zajedno ili pojedinačno svakako mogu biti od koristi i odraslim osobama i kod dijabetesa tip 2.
U liječenju dijabetesa tip 2 u velikoj većini slučajeva započinje se sa oralnom terapijom lijekovima koji utiču na oslobađanje insulina i nivo glukoze u krvi. Loše kontrolisana glukoza u krvi uprkos redovnom uzimanju propisane terapije i umjerenoj ishrani znak je da terapiju treba promijeniti. Kada je to neophodno u terapiju dijabetesa tip 2 uvodi se i insulin. Uvođenje insulina u terapiju dijabetesa tip 2 nije uvijek znak ulaska u završnu fazu bolesti ili pogoršanja stanja. Nekada je to jednostavno najbolji način da se organizmu pomogne u regulaciji nivoa glukoze u krvi.
Kao i sve hronične bolesti, dijabetes može dovesti do stresa i emocionalnog opterećenja pojedinaca. Važno je obratiti pažnju na simptome depresije, anksioznosti, a kod starijih od 65 godina i kognitivnog oštećenja. Organizam je cjelina i poremećaj na nivou jednog sistema organa utiče na cijelo tijelo. Redovno kontrolisanje fizičkog i psihičkog zdravlja i rana detekcija poremećaja jednako su važni kao i adekvatna kontrola bolesti. Živeti sa hroničnom bolesti nije lako, ali to ne znači da život hroničnih bolesnika mora biti lošiji od života zdravih osoba - samo je drugačiji.
Istina je to što ste čuli - vaša koža zavisi od njega.
Sjećate li se vremena kada niste bili svjesni toga da je kolagen važan za kožu? Možda ste bili u dvadesetim i proizvodnja kolagena vaše kože bila je vrlo visoka, čak 75 %[1] viša nego sada, pa niste morali o tome razmišljati. Čuli ste da se kolagen spominje i znali ste da je to protein; bili ste svjesni toga da je nekako povezan sa strukturom kože.
Međutim, baš kao i kad je riječ o mnogim drugim stvarima, počnete se brinuti o nečemu tek kada primijetite negativne posljedice. Kada primijetite znakove starenja na koži, dermatologija je tu za vas kako biste razumjeli što je kolagen, koja je njegova funkcija i kako ga zadržati.
Kolagen je glavni protein u tijelu
Nalazi se posvuda. U kostima, crijevima, zubima i mišićima. Svugdje. Tijelo ga proizvodi svaki dan. Međutim, njegova proizvodnja usporava se s godinama.
U dobi od 80 godina naša koža proizvoditi 75% manje kolagena nego u 20-ima.
Koža se većinskim dijelom sastoji od kolagena i vode
Kolagen je takođe glavni protein u koži. Između 80 % i 90 % težine suhe kože kada se izuzme voda otpada samo na kolagen. Izgleda poput trostruke spirale koja se sastoji od tri lanca od po stotinjak aminokiselina.
Kolagen čini kožu čvrstom
Kolagen koži pruža otpornost i čvrstoću s kojom se rađamo. Dolazi od grčke riječi „kólla”, odnosno „ljepilo”; kolagen tipa I i tipa III spajaju se u dermi poput vezivnih jastučića.
Sastoje se od fibroblasta, ćelija u dermi, drugom sloju kože koji je takođe zaslužan za stvaranje elastina. Zajedno s elastinom i drugim proteinima naziva glikoproteini, kolagen stvara vanćelijsku matricu. To je mreža od koje se koža sastoji i, poput mišića, pruža joj fizička svojstva, kao što su tonus, otpornost i čvrstoća.
Koža gubi 1% kolagena godišnje [2]
Nakon srednjih do kasnih dvadesetih i ranih tridesetih, koža gubi oko 1% kolagena svake godine. Sinteza kolagena iz fibroblasta smanjuje se, čime dolazi do gubitka elastičnosti, čvrstoće i podatnosti.
Kolagen opada čak i brže zavisno od toga kako živimo
Pitate se zašto 75 %, a ne 60 % (1 % x 60 godina)? Stopa gubitka kolagena od 1 % godišnje zapravo je minimalna stopa. Gubitak kolagena mogu ubrzati faktori poput fotostarenja, onečišćenja, pušenja i ishrane. Slobodni radikali i glikacija (biološki proces kojim se molekule šećera vežu uz kolagen) mogu stvoriti pomutnju: postojeća vlakna kolagena mogu se stvrdnuti i spojiti. Ultraljubičaste zrake stimulišu enzime koji razgrađuju kolagen (matriksine). S godinama kolagen, koji je inače veliki protein, postaje tanji. Zbog njegove važne uloge, ne iznenađuje da je degradacija kolagena vidljiva na koži te da koža tako postaje tvrđa i manje podatna.
Kolagen se može povratiti iznutra i izvana
Glikacija je danas posebno područje istraživanja efekata protiv starenja kože i sve je više dokaza o tome da možemo povratiti kolagen u koži – ili barem usporiti njegov nestanak ili uništenje zdravom ishranom (ponajprije unošenjem manje šećera) i izbjegavanjem prekomjernog izlaganja suncu. Njega kože kojom se štiti kolagen takođe ima dvostruko djelovanje: štiti postojeći kolagen u koži i istovremeno stimuliše proizvodnju dodatnog kolagena. Liftactiv Collagen Specialist ispunjava kožu peptidima koji skraćuju fragmente proteina i mogu ciljano djelovati na određene znakove starenja kože koji su posljedica gubitka kolagena: bore, opuštenost kože, gubitak čvrstoće i tonus.
Znanje je moć. Smanjenje kolagena s godinama prirodna je pojava. Međutim, možemo djelovati na efekte njegova gubitka na kožu vrlo jednostavnim odlukama koje se odnose na svakodnevnu njegu kože.
Gastrointestinalne tegobe (tegobe sistema organa za varenje) prate veliki broj bolesti. Takođe spadaju u česte nuspojave upotrebe velikog broja lijekova i suplemenata. S obzirom da svaki dan više puta unosimo hranu, piće, a mnogi i lijekove i suplemente, ovaj organski sistem stalno je izložen različitim supstancama. Problemi sa organima za varenje mogu biti u njihovoj strukturi i funkciji.
Dispepsija ili loše varenje
Dispepsija ili loše varenje samo po sebi nije bolest već skup simptoma vezanih za gornji probavni sistem. Mogu biti prisutni nadutost, mučnina i povraćanje, žgaravica i bol u predjelu želuca. U velikoj većini slučajeva nisu prisutne strukturne promjene gastrointestinalnog sistema tako da je utvrđivanje tačnog uzroka teško. Faktori rizika za nastanak dispepsije su pretjerano konzumiranje alkoholnih pića i crne kafe, nekvalitetna ishrana, pušenje, česta upotreba nesteroidnih antiinflamatornih lijekova (ibuprofen, diklofenak, aspirin). Mozak i digestivni sistem su usko povezani pa je dispepsija moguća i kod osoba koje su anksiozne, depresivne ili izložene stresu.
Gastroezofagealni refluks
Gastroezofagealni refluks je oboljenje u kome se sadržaj iz želuca ili dvanaestopalačnog crijeva vraća u jednjak. Sluzokoža jednjaka nije zaštićena od kiselog sadržaja kao što je slučaj sa želucem i početkom tankog crijeva. Zato gastroezofagealni refluks izaziva osjećaj pečenja i bola. Osjećaj bola nekad se širi prema grlu pa može da podsjeća na bol kod angine pektoris. Do refluksa može doći nakon obilnih obroka, kod povećane sekrecije želudačne kiseline, prekomjerne telesne težine, nošenja uske odjeće, kod nedovoljnog žvakanja hrane, pušenja ili ležanja nakon jela.
Nadutost
Nadutost predstavlja osjećaj punoće i pritiska u digestivnom traktu. Najčešće se povezuje sa povećanim zadržavanjem gasova u crijevima. Povećan broj bakterija u tankom crijevu može fermentacijom ugljenih hidrata dovesti do stvaranja gasova koji vrše pritisak na zid crijeva i izazivaju nelagodu. Netolerancija ugljenih hidrata dovodi do zadržavanja ovih makronutrijenata u crijevima jer organizam ne može da ih svari. Oni zatim povlače veću količinu tečnosti u crijeva što doprinosi osjećaju nelagode. Nadutost je česta i kod osoba sa smanjenom pokretljivošću mišića želuca i crijeva.
Smatra se da probiotici mogu spriječiti razvoj patogenih bakterija u digestivnom traktu, smanjiti preosjetljivost i povećati pokretljivost crijeva. Na ovaj način probiotici mogu doprinijeti olakšanju tegoba kod pojedinih poremećaja digestivnog sistema.
Po definiciji, probiotici su živi mikroorganizmi koji primijenjeni u adekvatnoj količini imaju pozitivan efekat na organizam. Probiotike još nazivamo i dobre bakterije. Mnoštvo dobrih bakterija naseljava naš organizam. Mikroorganizme koji naseljavaju određeno područje nazivamo mikroflora. Posebno su nam značajne mikroflora kože, disajnih organa i organa za varenje. S obzirom da su ovi dijelovi organizma stalno izloženi faktorima spoljašnje sredine, ne postoji način da se oni održe sterilnim. Srećom, dobre bakterije koje ih naseljavaju su nam korisne. Dobre bakterije u disajnim i digestivnim organima značajne su za razvoj i održavanje funkcije imunog sistema. Svojim prisustvom, dobre bakterije nas štite od razvoja loših bakterija koje izazivaju infekcije. Dobre bakterije u digestivnom traktu takođe učestvuju u sintezi vitamina B12 i vitamina K.
Antibiotici su lijekovi koji svojim dejstvom uništavaju bakterije - ubijaju ih ili im onemogućavaju rast i preživljavanje. Antibiotici ne djeluju na gljivice i viruse jer su njihove karakteristike drugačije u odnosu na bakterijsku ćeliju. Pojedine vrste bakterija u svrhu preživljavanja razvijaju načine za odbranu od antibiotika. Zato je važno utvrditi koja bakterija je uzrok infekcije kako bi se odabrao antibiotik na koji nije otporna. Ovo je takođe razlog zašto neopravdana upotreba antibiotika dovodi do razvoja opasnijih bakterija. Kada bakterije izložimo malim dozama antibiotika koje nisu dovoljne da ih ubiju, samo im dajemo priliku da postanu otpornije i izazovu opasnije infekcije.
Antibiotici ne znaju koje bakterije su dobre, a koje loše. Oni djeluju na određeni dio bakterijske ćelije ili metabolički proces u njoj, bez obzira na to koja je bakterija u pitanju. Na ovaj način upotreba antibiotika može, pored liječenja infekcije, imati i neželjene efekte koji su posljedica uništavanja dobrih bakterija u našem organizmu. To svakako ne znači da su antibiotici loši, organizmu samo treba dati priliku da se oporavi nakon terapije ovim lijekovima. Odnos ljudskog organizma i naše mikroflore je delikatan. I dalje nam nisu poznati detalji svih funkcija koje dobre bakterije obavljaju u ljudskom organizmu niti mehanizmi kojima to postižu.
Na tržištu je dostupan veliki broj probiotskih preparata - jogurti, čokolade, pića, suplementi. Oni sadrže različite bakterijske sojeve u raznim količinama. Konkretnih smjernica o korisnim bakterijskim sojevima i dozama u kojima se koriste ima vrlo malo. Sojevi bakterija koji su najviše ispitivani su Lactobacillus, Biffidobacterium i kvasac Saccharomyces boulardii.
Prebiotici su hrana za dobre bakterije. Većina prebiotika su oligosaharidi - ugljeni hidrati, koje naš organizam ne može da svari. Jedan od najpoznatijih prebiotika je inulin. Hrana koja sadrži prebiotike su šećerna repa, luk, pšenica, med, banane, paradajz, soja, kravlje mlijeko, grašak, pasulj. Prebiotika takođe ima u majčinom mlijeku što znači da su nam važni od rođenja. Pojedina istraživanja pokazuju da primjena prebiotika može smanjiti nivo triglicerida u krvi, povećati apsorpciju kalcijuma u crijevima i smanjiti učestalost atopijskog dermatitisa. Definitivnih dokaza za ova pozitivna dejstva koji definišu vrstu prebiotika i njihovo doziranje i dalje nema. Međutim, zbog male mogućnosti za razvoj neželjenih dejstava, prebiotici se često mogu naći u kombinaciji sa probiotskim suplementima.
Sinbiotici su preparati koji sadrže probiotike i prebiotike. Njihova primjena bezbjedna je za većinu osoba koje imaju gastrointestinalne tegobe ili žele da ih spriječe. Oprez je neophodan kod osoba nakon transplantacije, sa oštećenim imunim sistemom ili ugrađenim centralnim venskim kateterom.
Artritis je izraz koji označava poremećaj na nivou zglobova. Uglavnom ga prate bol, smanjena pokretljivost, otok i oštećenje zgloba. Najčešći oblici su reumatoidni artritis, osteoartritis, giht, psorijatični artritis i juvenilni idiopatski artritis.
Giht
Giht je metaboličko oboljenje koje nastaje zbog povećane koncentracije mokraćne kiseline. Njene soli se u obliku kristala talože u zglobovima i mekim tkivima. Ovo izaziva upalni proces u zahvaćenim dijelovima tijela. Prvi znak bolesti je najčešće veoma jak bol u zglobu, koji se javi naglo noću. Najčešće je u pitanju zglob na palcu noge, postaje otečen i koža postaje crvena. Bol se može javiti i u skočnom zglobu i koljenu, kod starijih i u zglobovima šake. Terapija je usmjerena na regulisanje nivoa mokraćne kiseline u krvi, a zatim i na smanjenje bola. Hladne obloge mogu pomoći u smanjenju bola, dok ga tople pogoršavaju. Treba smanjiti unos hrane bogate purinima koja povećava količinu mokraćne kiseline - meso, riba, iznutrice. Takođe se preporučuje unos većih količina tečnosti.
Reumatoidni artritis
Reumatoidni artritis je hronična autoimuna bolest koja prvenstveno zahvata zglobove i okolno tkivo. Tačan uzrok reumatoidnog artritisa i dalje je nepoznat. Autoimune bolesti nastaju kada imuni sistem napada sopstveni organizam jer ga ne razlikuje od stranih antitijela. Na ovaj način nastaju multipla skleroza, lupus i dijabetes tip 1. S obzirom na mehanizam nastajanja, autoimune bolesti najčešće liječimo imunosupresivima. Ovi lijekovi na brojne načine smanjuju aktivnost imunog sistema. Njihova svrha jeste prestanak reakcije imunog sistema protiv sopstvenih ćelija uz očuvanje njegove funkcije u odbrani od stvarnih patogena.
Reumatoidni artritis simetrično zahvata pretežno periferne zglobove (šake, stopala), a može izazvati promjene i drugih tkiva. Najčešće se razvija postepeno tokom nekoliko sedmica ili mjeseci kod osoba između 35. i 50. godine, pogotovo kod žena. Hronična upala zglobne čaure dovodi do njenog zadebljanja, oštećenja zglobne hrskavice i kosti. Bol je karakterističan simptom koji prati dugotrajnu jutarnju ukočenost. Zahvaćeni zglobovi su često otečeni, meki i topliji od okolne kože. S vremenom se razvija i osteoporoza - smanjenje gustine kostiju.
Bitan dio liječenja reumatoidnog artritisa je odmor, ali ne i potpuna neaktivnost. Pretjeran odmor može dovesti do ograničene pokretljivosti zglobova i atrofije mišića. Sastavni dio liječenja je i fizikalna terapija. Suplementacija sa 3-6 g ribljeg ulja tokom najmanje 3 mjeseca kod nekih pacijenata pokazala se efikasnom u smanjenju simptoma reumatoidnog artritisa.
Osteoartritis
Osteoartritis je degenerativno oboljenje koje dovodi do progresivnog oštećenja strukture i funkcije zglobova. Dolazi do postepenog oštećenja i gubitka zglobne hrskavice. Osteoartritis je najčešći oblik artritisa koji pretežno pogađa osobe starije od 60 godina. Kod mlađih od 40 godina osteoartritis se retko javlja. Faktor rizika za osteoartritis kuka i kolena je povećana telesna masa zbog većeg opterećenja ovih zglobova. Osnovna razlika od reumatoidnog artritisa je u tome što je zahvaćenost zglobova asimetrična i dešava se da zahvata samo jedan zglob. Najčešće pogađa kolekno, kuk, vratnu i lumbalnu kičmu. Javlja se smanjena pokretljivost i deformacija oboljelog zgloba. Bol je prisutan i obično povezan sa fizičkom aktivnošću. Prvo nastaje nakon povećane upotrebe zahvaćenog zgloba i može trajati nekoliko dana, a kasnije je stalan uz javljanje i noću. Ukočenost zglobova se smanjuje razgibavanjem.
Liječenje osteoartritisa sastoji se od kombinacije fizikalne terapije i lijekova. Alternativa je primena injekcija kortikosteroida ili hijaluronske kiseline u zglob. Hijaluronska kiselina je prirodni sastojak hrskavice i njena primjena obezbjeđuje podmazivanje zgloba.
Postoje naznake da primjena suplemenata glukozamina i hondroitina može pomoći u smanjenju simptoma kod osteoartritisa. Glukozamin je sastojak zglobne hrskavice koji učestvuje u održavanju njene snage i elastičnosti. U nekoliko evropskih zemalja registrovani su preparati glukozamina namijenjeni smanjenju bola kod blagog do umerenog osteoartritisa. Uglavnom se koristi u dozi 1250-1500 mg dnevno.
Hondroitin može spriječiti aktivnost enzima koji razaraju zglobnu hrskavicu, djelovati antioksidativno i poslužiti za obnovu hrskavice. Efikasnost suplementacije hondroitinom može se procijeniti tek nakon nekoliko sedmica redovne primjene. Metilsulfonilmetan (MSM) ispoljava protivupalno dejstvo. Kako upalni proces prati artritis, ovakav efekat može pomoći u ublažavanju simptoma bolesti.
Zbog rijetkih i blagih neželjenih efekata u vidu stomačnih tegoba, njihova upotreba se smatra bezbjednom. Savjetuje se oprez kod dijabetičara i osoba koje koriste varfarin. Ovi suplementi nisu namijenjeni trudnicama, dojiljama i osobama alergičnim na rakove, ribe i mekušce.
Ekstrakti kurkume, đumbira i bosvelije su ispitivani jer njihove komponente mogu ispoljiti protivupalno dejstvo. Ovim efektom potencijalno mogu doprineti smanjenju bola kod osteoartritisa, ali i drugih upalnih bolesti. Primjena suplemenata namijenjena je kao dopuna konvencionalne terapije. Efekti samih suplemenata manji su u odnosu na efekte lijekova i fizikalne terapije. Njihova kombinacija potencijalna je prilika za bolje ublažavanje simptoma artritisa.
